Swayambhutinath: Priča o majmunu i hramu

Majmun. Simpatična mala beštija koju ko dica idemo gledat u zoološki s mamom i tatom. Bar kod nas u Europi. Tijekom moja zadnja dva vaneuropska putovanja majmun mi je posta puno jasniji.

Priča s ovim stvorenjima počela je još u Keniji kad je višesatnu raspravu o evoluciji između mene i našeg safari vodiča Tudora uzrokova jedan majmunčić koji je temeljito masturbira isprid parkiranog džipa nedaleko od kampa di smo bili smišteni.

Ovo su ipak nepalski majmuni s obzirom da sam bio pristojan i nisam slikao onog ‘zaposlenog’ kenijskog

– I onda nek neko kaže da mi imamo iste pretke, prezrivo i s gađenjem je Tudor pokaza na mališana dok se ovaj bavia svojim ‘mališom’, dodajući još par argumenata u čast kreacionizma.

– To ti je ko pet prstiju jedne ruke, izrasli iz iste šake, slični, a opet različiti, sta san odma u obranu barba Darwina dok nas je zaposleno majmunče pratilo pogledom.

Moj kolega vodič je zagriza za priču, obilazak je i onako bia gotov, a tribalo je počet neku dobru raspravu za ubit večer u izoliranom West Savu. Laura je privrnila očima, Iva se isključila, a dobri naš Emanuel odlučia pomno slušat i pazit da nas dvojica ne izazovemo međudržavni i međureligijski incident. Tih sam se kenijskih dana nagleda svega. Posebno je interesantan bia sukob kuhara u kampu i majmunske bande koja krade spizu. Kuhalo se na otvorenom, a divljina je dosezala do samih rubova otvorenog kampovskog restorana. Svaki je kuhar ima dvije satarice, jednu za hranu, drugu za obranu od ‘bandita’. Majmuni su pak imali taktiku i brojnost. Doduše i svakom trećem je falio rep. Mali banditi su se šuljali, radili diverzije i prosili od gostiju. Gleda bi te u oči ko dite kad traži sladoled i taman kad bi mu tia pružit naranču od nekud bi fijuknula kamenčuga iz ruke kuhara.

Bitka je to koja se bije svaki dan. Lako bi bilo sad osudit moje Kenijce, ali vrag su ti majmuni i nije lako s njima na kraj.

Druga epizoda moje Majmunske štorije uslijedila je par godina kasnije. Dobri Rewati mi je objašnjava da se u Nepalu ne smi ljudima dirat glava, jer je to grozna uvreda za njih dok smo se probijali kroz prašnjavo predgrađe Kathmandua. Išli smo u Swayambhunath.

– Now you will see many monkeys, najavio mi je prijatelj gledajući me ispod oka lagano se smješkajući onako kako to rade ljudi koji planiraju uživati u nečijem oduševljenju.

Zna je da ću se oduševit, jer išli smo u Swayambhutinath ili kako ga oni zovu Hram majmuna (tako ćemo ga sad zvat jer mi se ne da stalno slovkat Swayambhutinath, a ni vama čitat)

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Najsvetiji je to hram tibetanskog budizma, a posjećuju ga i zagovornici i drugih budističkih škola, ali i hinduisti. Drevni kompleks izdiže se na brdu iznad Kathmandua, a do njega vode duge i strme stepenice. Može se i oko brda, ali to je još veća tlaka. Dušu san ostavia na tim skalama.

Misto je to di se isprepliće stvarnost sa legendama, di zemlje dira onaj mirni dio neba. Budine obrve i oči vas gledaju sa zidova, ali za razliku od očiju dalmatinskih baba koje vas špijuniraju ove kao da paze na putnike namjernike. Gradili su ga Newari koji inače glase za najkreativni i umjetnički najnadereniji narod u tom dilu Azije, a uz brojne stupe i hramove u kompleksu su i raskošna knjižnica, dva hostela i hrpu dućana. Iz perspektive stranca i nebudista cili me Hram majmuna podsjetio na neki spokojni lunapar. Cilo misto zvecka i pucketa od zastavica i molitvenih cilindara, svi su odjeveni u šarenu odjeću, a majmunčića koji šarmiraju strance, puno dvorište.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

– Ha ha ha look monkey is begging for food. They are real masters, nasmijao se moj vodič dok mi je pokazivao prema majmunu koji je simpatičnu plavokosu strankinju molečljivo vuka za veštu.

Inače, majmuna je more na ovom mistu. Niko ih ne tira, a ni oni ne kradu nego lipo pitaju. Baš dobro odgojeni primati. Nepalci ih gledaju vrlo dobrohotno i praktički tu hordu majmunčića tretira s velikim poštovanjem.

Još me Rewati odvea do neke fontane sa skulpturom u sredini. Na njoj je bila i posudica, a desetak ljudi je nekakvim kovanicama pokušavalo pogodit u nju.

– Evo, probaj, da mi je prijatelj šaku sitniša.

Ubacia san iz prve.

– Neće mi tribat, ponosno san mu vratia ostalo iako da san još kilo toga bacia ne bi više pogodia. Naravski to mu nisam prizna. Kolega je bia impresioniran.

Nikako nisan moga zapamtit Swayambhutinath pa se Rewati odlučia da je vrime za kraće predavanje. Nije red da lutam Kathmanduom ovako neuk.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Navodno ime tibetanski naziv za ovo misto bi se prevelo kao ‘uzvišena šuma’ zbog bujne vegetacije na brdu, a nepalski Swayambhutinath bi značilo ‘stvoreno samo od sebe’.  Newari za sam hram vežu bogatu mitologiju koja i danas na ovom mjestu zauzima centralno misto.

Naravno, zanimalo me kakve veze sa svim tim imaju majmuni, na šta se moj drug samo dobrohotno nasmija i učinia rukom da se strpim. Valjda je navika na užurbane Zapadnjake koji ne znaju lipo uživat u priči nego priskaču skaline i postavljaju glupa pitanja.

A priča kaže da je cila dolina Kathmandua nekoć bila ispunjena ogromnim jezerom iz kojeg je izrasta mamutski lotus. Upravo se na lotus i jezero odnosi fraza ‘stvoreno od samih sebe’. Manjushri, bodhisttava mudrosti i učenja je ima viziju lotusa na jezeru i odlučia je otputovat tamo da ga obožava. Triba je navodno ostavit kosu kratkom, ali se zapustio i na kosi su mu su se nastanile uši, a kad su te uši narasle razvile su se u svete majmune koji i danas žive na Swayambhutinathu. Manjushri je malo kasnije shvatio da bi područje moglo bit lipo misto za život pa je odlučia svojim moćima presjeći klisuru i pustiti da voda iscuri. Rastvorila se dolina u kojoj danas leži Kathmandu, lotus je pretvoria u brdo, a cvijet je postao stupa.

Dok je Rewati meni otvara oči, pristupia nam je  prilično smotan mladić. Naumia je zaradit neke pare taj dan, ali vrlo brzo je shvatio da nam vodič ne triba pa je zajedno sa mnom sluša mog prijatelja i njegovo izlaganje. Uskočia bi s vrimena na vrime, ali ne napadno, više ko školarac koji pokazuje da i on zna štoriju. Zanesen legendama i mitovima nisan ni primjetia da smo ušli u nekakvu manufakturu i da smo se popeli na treći kat. Strignia san ušima i namrštia san, a mladić, koji se predstavio kao Siam, je odma shvatio o čemu se radi.

Siam i ja s tim da on nije bia spreman na Rewatijev napad fotoaparatom

– Best view in the city, reka je na dobrom engleskom dok smo preskakali preko kožnih torbi i cipela ručne izrade.

I Siam nije laga.

Pogled je puca preko šarmantnog Kathmandua, nagužvanog i zadimljenog. Desetak smo minuta stajali i zurili.  Rewati je u tišini uživa, a ja san promatra šušur u hramu ispod nas kad me po nosu počeša miris kanabisa.

Izgleda da je Siam zamota jednu ‘meditaciju’, a na teraci, metar i po od njega mirno je sidia majmunčić. Ne znan je li mali sveti majmun meditira sa svojim prijateljem ili je čeka da mu Siam ponudi dim, ali njihov sklad je bio opipljiv.

Čovik, majmun i njihov hram.

 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Objavljeno u Nepal, Putovanja | Označeno sa , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Istine i zablude o ‘turizmu’ u Chernobylu

Turističke destinacije zasnovane na masovnom stradanju ljudi vjerojatno su oduvijek bile kontroverzne tema. Nešto je u ljudskoj prirodi što dijelu populacije takva mjesta čini osobito interesantnima dok se ovaj drugi dio zgraža nad njihovim afinitetima.

Krajem 2019. godine uhvatio sam slobodan tjedan i zaputio se u Ukrajinu. Siromašnu i rastrganu zemlju koja čuva ogromno kulturno naslijeđe, može se pohvaliti raskošnom sakralnom arhitekturom i megalomanskim sovjetskim građevinama, ali u fokus nove generacije turista je došla nakon što je HBO snimio seriju Chernobyl.

Usporedba Prypyata danas i nekad često dovodi u zabludu…priroda nije oronula od radijacije već od zime. U proljeće Prypyat cvjeta , a priroda pobjeđuje građevinu.

Mjesto černobilske katastrofe nalazi se svega dva sata vožnje od Kijeva tako da je jasno bilo da ću otići i tamo. Moja obitelj i prijatelji su navikli da me ‘vrag svugdi nosi’, što bi rekla moja baba, ali na spomen Chernobyla sam ipak dobio više od uobičajenog dizanja obrva i eventualnog kolutanja očima. U više sam navrata morao svojima najbližima morao odgovarati na pitanja ‘šta mi to treba u životu’ i ‘jesam li ja normalan’, ali nisu uspjeli do kraja ubiti moju samouvjerenost pa je tura u Chernobyl naposljetku uplaćena, a formulari potrebni za ulazak u ‘zonu’ ispunjeni dvadeset dana prije puta što od posjetitelja zahtijevaju sve agencije, ali i država.

Trećeg jutra mog boravka u Ukrajini zazvonio mi je alarm u ‘vampirskom terminu’. Još nije sunce izašlo, a Kijev se smrzavao na minus 10. Polazak je agencija Chernobil Tours zakazala u 8 sati ujutro, ali i obavezan dolazak na ukrcaj pola sata ranije kako bi se provjerila papirologija. Dok sam se tresao ispred kombija na debelom minusu i meni su na trenutak prošla kroz glavu ona dva pitanja na koja sam pred polazak učestalo odgovarao.

Miješana ekipa koja se zatekla u kombiju su činila tri Nijemca, jedan Čeh, tri potpuno nepripremljena Engleza bez ikakve ideje gdje zapravo idu, jedan izuzetno šutljivi Ukrajinac te ja i još dva Hrvata iz Dervente s prebivalištem u Austriji. Vodička je bacila dvije fore o radijaciji pa se uozbiljila i objasnila u čemu je ‘caka’ – put u ‘zonu’ nije turistički obilazak već obrazovni.

Pogled prema golemom sarkofagu preko oštećenog reaktora

 

Dva sata vožnje kratili su nam dokumentarcem o katastrofi i uputstvima kako se ponašati kad jednom uđemo o štićeno područje. Neravna lokalna cesta je izbijala plombe, a svaki putnik je vrtio svoj film u glavi kad smo napokon došli na prvu kontrolnu točku. Sasvim solidno naoružani policajci i žičana ograda sugerirali su ozbiljnost države da kontroliraju onog koji u zonu ulazi, ali i iz nje izlazi. Pregledali su nam putovnice i svaki je putnik dobio mali uređaj koji bilježi koliko smo radijacije apsorbirali, a više puta ponovljena pravila ponašanja su istovremeno ulijevali povjerenje, oprez i strah.

Tura uključuje posjete starom gradiću Chernobylu (25 km od reaktora 4), planskom gradu Prypyatu koji narednih 25 000 godina neće biti mjesto pogodno za život, području oko samog reaktora (reaktori 1,2 i 3 su bili aktivni sve do prije 19 godina kada su ugašeni kao dio političke odluke ukrajinskih vlasti u svrhu približavanja EU), okolnim selima, Crvenoj šumi i radaru Duga.

HBO-ov Černobil je lijepo snimljena fikcija

S obzirom da sam već rekao da nije riječ o turističkoj već o edukacijskoj turi o njoj ću tako i pisati. Drugim riječima, neću vam opisivati lokalitete već pokušati prenijeti iskustva i informacije koje sam za tih šest sati provedenih tamo uspio prikupiti i naučiti.

Najčešće pitanje koje ljudi postave je ono o vjerodostojnosti svjetski popularne serije nastale u kreativnim studijima HBO-a, a odgovor je prilično jednostavan.

– Riječ je o kvalitetno snimljenoj seriji koja je inspirirana katastrofom, ali je naposljetku riječ ipak o fikciji. Nažalost, Amerikanci su nasjeli na staru sovjetsku propagandu i za nas je doista bila razočaravajuća iz te perspektive, ali sve je dobro dok se ne smatra faktografski preciznom, odgovorila mi je vodička te dodala kako se čitav niz scena iz serije nikad nije zbio ili se nije zbio u tom vremenskom slijedu u kojem su ga prikazali no ono što najviše smeta vodiče u Zoni je idiotiziran prikaz Dyatlova te općenito crno – bijela, hladnoratovska interpretacija katastrofe.

Katastrofa u nuklearnoj elektrani V.I. Lenjin nedaleko od gradića Chernobyla bila je prva takva u povijesti čovječanstva. Znanja koja su znanstvenici u tom trenutku imali o nuklearnoj energiji nisu bila dostatna za adekvatnu reakciju na ovakav razvoj događaja. Plan saniranja štete se temeljio na saznanjima koje su stručnjaci skupili iz posljedica američkog bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. Smatrali su da će se oblak širiti u koncentričnim krugovima, a ne u obliku putujućeg oblaka nošenog vjetrom tako da je tretman područja bio neadekvatan osim što je proveden sa zakašnjenjem.

Naime, evakuacija 50 000 ljudi iz nekoliko kilometara udaljenog Prypyata, planskog grada koji je trebao predstavljati sovjetski grad budućnosti, provedena je njemačkom preciznošću za tri i pol sata no jedan dan prekasno. Sovjeti su imali detaljno razrađene planove evakuacije no ne za ovaj slijed događaja. Oni su se pripremali za napad Amerikanaca, a topljenje jezgre nisu smatrali mogućom te je jako puno vremena izgubljeno u uvjeravanju nadležnih da je reakcija nužna. Okolna sela su u potpunosti evakuirana tek nakon dva tjedna, jer ruralno stanovništvo, za razliku od sovjetske inteligencije planski naseljene u Prypyatu, nije prihvaćalo činjenicu da moraju otići te su odbijali ostaviti svoje posjede i stoku na njoj tako da su vlasti u nekim slučajevima moralo posegnuti za prisilnim preseljenjem. Dezorijentiranost i naroda i vlasti tih dana pokazuje i jedna urbana legenda iz Minska u kojem su navodno danima nakon katastrofe u krug letjeli vojni avioni kako bi otjerali radioaktivni oblak.

Sanacija od 235 milijardi dolara

Naknadno su sovjetski inženjeri uz međunarodnu pomoć stavili radijaciju pod kontrolom, a problematični reaktor zarobili u sarkofag no razmjeri katastrofe su bili golemi. Smatra se da je 28 ljudi poginulo direktno od nesreće, više od 100 ih je ozlijeđeno, a još 6000 ljudi dobilo rak (uglavnom štitnjače) od zračenja. Više od 330 tisuća ljudi je evakuirano, a šuma koja se nalazi neposredno uz postrojenje je pocrvenila zbog apsorbiranja goleme količine radijacije te je danas nazivaju Crvenom šumom. Šuma danas nije crvene boje, ali je i dalje jedno od najkontaminiranijih mjesta na svijetu.

Spomenik likvidatorima i njihovoj žrtvi

Ipak iz černobilske katastrofe čovječanstvo je nešto naučilo pa je pravodobna i stručna reakcija na nuklearnu havariju u Fukušimi uvelike zasnovana na znanjima prikupljenim u sovjetskom slučaju.

Uz ljudska stradanja černobilska katastrofa je imala i druge posljedice. One ekonomske po nekim znanstvenicima su ubrzale raspad SSSR-a. Sovjetski je Savez i njegove slijednice su pretrpjele štetu koja se procjenjuje na 235 milijardi dolara. Suspendiran je nuklearni program u susjednoj Bjelorusiji, a malo je poznato da su morali staviti izvan funkcije još jedan kapitalan projekt koji se nalazio u blizini – radarsko postrojenje Duga.

Sabotaža ili teorija zavjere

Upravo taj radar je korijen jedne od alternativnih teorija u slučaju černobilske katastrofe. Navodno daj iznimno skupi, gorostasni radar za rano otkrivanje balističkih projektila nije funkcionirao prema planu. Naime, umjesto da prima i odašilje signale koji bi otkrili projektile uoči dovoljno rano kako bi se aktivirao sustav za obranu radar se miješao u komercijalne europske frekvencije te je izazvao paniku diljem svijeta. Zbog te nespretne pogreške radar čije je postojanje SSSR negirao dobio je ime Russian Woodpacker (Ruski djetlić). Činjenica da taj enormno skupi projekt po svemu sudeći nije funkcionirao postoji opravdana sumnja da je katastrofa u Černobilu posljedica unutarnje sabotaže sa svrhom prikrivanja neuspjeha sustava čiji je najskuplji dio Radar Duga smješten u području ekskluzivne zone.

Prirodni rezervat i Duhovi Prypyata

Iako se radi o izuzetno kontaminiranom području Zona nije područje bez života. U odsustvu ljudi u tom krugu od 30 kilometara životinjski svijet buja. Na ekskluzivnoj zoni se mogu naći mongolski konji, lisice, sobovi, divlje mačke i vukovi čija je populacija enormna u odnosu na okolna zaštićena područja te je riječ o svojevrsnom prirodnom rezervatu koji je zaštićen radijacijom.

Osim toga 150 ljudi se vratilo u Chernobyl, 25 kilometara udaljen grad po je kojem katastrofa poznata u svijetu, nakon što su potpisali izjavu da to čine na vlastitu odgovornost i usprkos volje ukrajinske države. Ono što priči daje čudan ton jeste da starije stanovništvo navodno živi dulje od bivših stanovnika koji su preseljeni nakon eksplozije u Kijev. Uz to svakodnevno 2500 ljudi radi na rastavljanju postrojenja čiji je posljednji reaktor prestao s radom tek 2000. godine, a prilikom postavljanja novog sarkofaga nad reaktorom broj 4 ta je brojka bila mnogo viša. Sarkofag je čudo inženjeringa s obzirom da je riječ o najvišoj pomičnoj strukturi na svijetu koja ima zapreminu veću no što je imao Titanic i trebala bi problem s radijacijom riješiti za narednih stotinu godina.

Ipak, najinteresantnije od svega je činjenica da postoji pokret mladih Ukrajinaca koji ilegalno upadaju u ekskluzivnu zonu te u njoj crtaju grafite (Duhovi Prypyata). Ukrajinske vlasti ih nazivaju Stalkerima po istoimenoj kompjuterskoj igrici

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Treba sad spomenuti i količinu radijacije koja je očitana na grupi nakon što smo izašli iz zone. Riječ je o količini manjoj od one koju apsorbirate tijekom dvosatnog leta avionom s obzirom da je sunce glavni izvor radijacije na zemlji. Drugim riječima, ne svijetlim u mraku.

Priču ne mogu završiti bez da spomenem planove Ukrajinaca za budućnost. Oni se nadaju UNESCO-voj zaštiti kakvu ima Hirošima te vjeruju da bi se uz njihovu pomoć mogli nositi sa izazovima koje nudi budućnost ovog mjesta.

Otići, naučiti i zapamtiti

Za kraj treba reći da je ekskluzivna zona mjesto koje je vrijedno posjeta kao što je to i Auswitz. ‘Černobil’ će i u buduće ostati kontroverzna tema među putnicima no onome tko nije u Černobil došao samo radi cool fotografija za Instagram posjet lokalitetu će ostati urezan u pamćenje kao mjesto golemog ljudskog stradanja i otvoriti oči novostećenim znanjem. Istina je da idiota koji se krevelje i zabavljaju kao u lunaparku ima svugdje no Ukrajinci od ovog nisu napravili karneval već mjesto koje svima nama mora biti upozorenje kako će izgledati svijet kad nas na njemu više ne bude.

Ne ‘ako’ već ‘kad’.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Objavljeno u Putovanja, Vodičke priče | Označeno sa , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Vodič za uzbudljiv road trip na Mallorci

Kad se spremate za put uvijek će se naći netko tko će postaviti ono famozno pitanje ‘a šta ćeš tamo’ no na taj tip ljudi se obično ne obazirem i dosta često se čak i ne potrudim objasniti svoje razloge. Ipak postoje mjesta za koja će vam čak i vodiči i pasionirani putnici reći da nema razloga da idete tamo. S nečim sličnim sam se susreo kad sam kupio karte u sred turističke sezone za Mallorcu.

– Pa bolje ti je ić doma u Sućuraj nego na Mallorcu. Tamo su samo beton i plaže, zaključio je moj prijatelj, inače putnik s preko 70 posjećenih država, i dao mi misliti.

Prije nego uđem dublje u priču, odmah vam mogu reći da je Mallorca mnogo više od betona i plaža.

Pogled sa najsjevernijeg rta na otoku

Mallorca, najveći otok Baleara, ima gotovo perfektnu klimu, sjajno razvijen turizam i vrlo dobru reputaciju, pogotovo među Nijemcima i Austrijancima, tako da je jedna od omiljenih europskih destinacija za ljetovanja.

Kroz glavni otočki aerodrom onaj u Palmi godišnje prođe prema dostupnim informacijama gotovo 30 milijuna putnika što je jedva zamisliva brojka za otok svega desetak puta veći od Krka. Upravo zbog toga odlučili smo se za smještaj unutar otoka i rent a car.

Krajem srpnja povratna karta iz Beča je koštala svega 600 kuna po osobi, a s prevozom do austrijske prijestolnice i natrag do Zagreba još dodatnih 300. Letovi nisu bili u neka divlje sate pa se tako s lakoćom isti dan moglo stići iz Zagreba do Mallorce.

Nakon pretresanja brojnih smještaja izabrali smo prostrani apartman u bivšoj tvornici tekstila u Solleru , gradiću na pola sata vožnje od Palme okruženom nasadima naranči. Rent a car koji nije tražio polog i smještaj za dvije osobe tijekom šest dana (i noći) koštao je oko četiri tisuće kuna.

Palma – živahni centar otoka

Tijekom pet aktivnih dana stigne se obići manje-više cijeli otok. Podijelili smo obilazak u etape i ostali fascinirani onim što smo vidjeli i doživjeli.

Najveći grad na otoku je Palma koja ima dvostruko veću populaciju od Splita. Bizantski, maurski i španjolski utjecaji te estetski zahvati od sredine 80-ih od ovog grada su napravili prilično šarmantno mjesto. Osovina koja se pruža od Placa Major do katedrale i spektakularne fontane ispred nje vas vodi kroz stari grad. Živahana, a opet mediteranski opuštena atmosfera opit će vas brže od španjolskog vina no imajte na umu da je Palma destinacija na kojoj prije no što sjednete u restoran obavezno pogledate cjenik. Najbolji način obilaska grada je biciklom iako se centar lako prođe i pješke.

U gradu se, malo izvan centra, nalazi i jedna od kraljevskih rezidencija s pripadajućim parkovima, a iznad Palme nadvio se i jako lijepa kružna utvrda Bellver s koje možete sagledati veličinu grada i prebrojati kruzere.

Za ljubitelje nogometa valja napomenuti da se nedaleko od Bellvera nalazi i lijepi stadion Mallorce. Ukoliko koristite rent a car zgodna je informacija da je parkiranje dozvoljeno gdje god nema izričite zabrane, ukoliko je oznaka plava parking se plaća, a ako je znak na cesti žuti parkirati se ne smije. Obratite pažnju na mjesta za invalide koja su slabo označena. Dobra je vijest da na Mallorci parking uglavnom ne košta više od 1 eura po satu.

Palma, centar otoka, u svom punom sjaju

Skriveni šarm Valldemosse i Sollera

Na zapadnom i jugozapadnom dijelu otoka se krije pravo blago prekrasnih malih mjesta. Ukoliko od Palme krenete prema unutrašnosti dva gradića ne smijete propustiti – Soller i Valdemosu.

Crkva sv. Bartolomeja nalazi se na glavnom trgu u Solleru

Stiješnjen između mora i vrhova Serre de Tramuntane pruža osjećaj idiličnog, starog, mediteranskog gradića. Uske kamene ulice ispunjene su voćnim i cvijetnim štandovima, suvenirnicama i restorančićima. Glavna točka u gradu je definitivno Placa Constitucio kojim dominira neobična crkva svetog Bartolomeja na kojoj su radili Gaudijevi učenici što se odmah da primijeti. Šušur na trgu svakih pola sata razbije staromodni drveni vlak koji vozi u smjeru Port de Sollera i Palme te je prvorazredna turistička atrakcija. Inače, na Mallorci većina mjesta smještenih u unutrašnjosti ima svoju luku u najbližoj uvali koje su dominantno namijenjene turistima dok domaći zadržavaju svoj mir.

Detalj s ulica Sollera

Valldemossa je pak svijet za sebe. Tijekom 15-ak godina aktivnog putovanja razvio sam posebnu naklonost malim mjestima i na mom popisu ih je popriličan broj no mogu reći da do sada nešto bajkovitije od Valldemosse nisam vidio. Mjesto je to gdje je i poznati poljski skladatelj Fredric Chopin tražio utočište. Isprepleteni maurski i španjolski utjecaji nadopunjeni morem cvijeća i fantastičnim pogledom od ovog gradića čine skriveni dragulj. Zanimljiv detalj su male, šarene ikone zaštitnice svete Cataline Thomas koje vas prate sa gotovo svakog zida u mjestu. Također, lokalci će vam reći da se u gradu može pojesti možda i najbolja paela na Mallorci. Otiđite u Valldemossu predvečer i dopustite svim osjetilima da uživaju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Vidikovci od koji prolaze trnci

Krenete li prema krajnjem sjeveru čekaju vas nezaboravni vidikovci i sok od naranče. Zavojita cesta preko Serre de Tramuntane natjerat će vas da stanete uz cestu i uživate. U samom podnožju iste nalazi se Fornalutx, san svakog planinara i fotografa. Žuti, kameni gradić glavna je polazišna točka planinarskih tura, a daleko od turističke vreve možete s lokalcima za vrlo nisku cijenu uživati u narančastom nektaru koji konobari cijede ispred vas. Svakako sjajno mjesto za prvu jutarnju kavu na vašem road tripu.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Na krajnjem sjevero-zapadu otoka nalazi se Cap de Formentor. Riječ je o bajkovitom svjetioniku ‘na rubu svijeta’. Nalazi se na vrhu poluotoka te do njega vodi cesta koja obiluje spektakularnim vidikovcima, a šećer vas čeka na kraju. Uz put se nalazi mjesto Pollenca koje je poznato po izradi predmeta od kože no sam grad nije ostavio poseban dojam na mene.

Na ruti između Fornalutxa i Pollence nalaze se i dva najviša vrha na Mallorci no Puig Major ne možete posjetiti, jer se na njemu nalazi vojna baza.

Istok za ljubitelje arheologije i špilja

Istok otoka domaće stanovništvo još uvijek smatra svojim, dok zapadni pripada ‘njemačkim turistima’ što ćete vrlo lako primijetiti već na cesti gdje lokalci apsolutno odbijaju poštovati prometna pravila. Taj dio otoka je nešto uspavaniji no i on krije brojne interesantne lokacije.

Naime, ako putujete iz Palme ili Sollera u ovaj dio Mallorce mogle bi vas zainteresirati prapovijesne arheološke iskopine. Riječ je o talaiotima, megalitskim zdanjima iz brončanog doba, kojima Mallorca, a i Menorca obiluju.

Ukoliko ste ljubitelji uličnih sajmova put će vas vjerojatno navesti četvrtkom u grad Inca koji se hvali najvećim tjednim događajem takve vrste na otoku. Grad sam po sebi je prilično neupečatljiv, a ako se odlučite skoknuti do njega zbog sajma imajte na umu da zna biti problema s pronalaskom parkirnog mjesta ili kasnijim pronalaskom vlastitog automobila.

S druge strane, Arta, grad okružen nacionalnim parkom Llevant nudi atraktivnu sakralnu arhitekturu te kako se iz imena može naslutiti vrlo kreativne domaće umjetnike. Za obilazak grada i uspon do svetišta svetog Salvadora dovoljno vam je svega sat vremena.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Ipak najatraktivniji lokalitet na ovom dijelu Mallorce su špilje Drach koje se nalaze nedaleko od Porto Crista. Riječ je o velikom sustavu horizontalnih špilja koje se spuštaju i dvadesetak metara u dubinu te kriju čak i podzemno jezero. Rijeke turista se slijevaju svakodnevno na ovaj lokalitet, a za to zadovoljstvo ćete morati izdvojiti 20-ak eura. Sam Porte Cristo jedno je od mjesta s najpristupačnijom restoranskom ponudom na otoku.

Do mora preko kamena i pijeska

Plaže su jedan od light motiva Mallorce i tu vjerujem da nećete ostati zakinuti. S obzirom da sam i sam otočanin te samim tim prilično strog što se tiče mora i plaža ne mogu reći da su mi omiljeni dio putovanja na Baleare no ne mogu reći ni da sam razočaran.

Nakon što smo obišli desetak različitih uvala po preporukama lokalnog stanovništva mogu reći da će Playa Caló de ses Llisses i Platja de Formentor pružiti lijepo mjesto za kupanje. Llisses je mala plaža nedaleko od Palme na kojoj se uglavnom kupaju lokalci… a oni znaju što vrijedi. Formentor je puno veća i sitni pijesak prostire se kilometrima oko vas. Idealno ju je posjetiti u kasnim poslijepodnevnim satima i uživati u morskim radostima te krasnom zalasku sunca.

Playa Caló de ses Llisses skrivena je i koriste je uglavnom domaći ljudi

Nekolicina vrlo poznatih i razvikanih plaža poput Cala Deià, Sa Calobra i one u Port de Pollenca kriju i neka neugodna iznenađenja. Naime, plaža Cala Deia izgleda na fotografijama kao intimni raj no u biti je pretrpana i apsolutno je nepraktična zbog golemih okruglih stijena na kojima biste trebali ostaviti stvari, a ulazak u more je čisti alpinizam. Sa Calobra je zbilja prekrasna kao i na fotografijama no vrlo se teško do nje dolazi što joj je najveći minus. Na posljetku malo bizaran razlog zbog kojeg se na ovoj listi našla plaža u Port de Pollenca, a to su male hridi tik pod površinom mora. Naime, sitni pijesak se pruža uz šetnicu i prvih par metara po ulasku u more no dalje od toga je gotovo nemoguće plivati jer je more pred plažom načičkano oštrim hridima o koja zapinjete laktovima, stopalima i koljenima.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Balun u Budinoj domovini

Balun i Nepalci su simpatičan par. Nepalci strašno vole nogomet, ali na FIFA-inoj ljestvici su zalipljeni za dno i već par godina nemaju pravu ligu već nekakav turnir. Usprkos svemu, na ulici klinci veći i manji neumorno nabijaju balune, naranče i krpe imitirajući svoje idole s TV-a.

– Za sve je kriv predsjednik saveza. Kurbin sin ukra je pare za obnovu stadiona – smrknuto mi objašnjava Bisham, Nepalac s britanskom diplomom i nekoliko balkanskih prijatelja – skoro nam je i ligu ukinuo. Sad igraju neki turnir. Ma više to i ne gledam,  zaključio je vidno frustriran pa ga nisan puno pila. Ipak nije moga proć bez da makar malo ispipam kako to izgleda kod njih.

Zapadna tribina se jedva drži

Uglavnom predsjednik kojem se ne mogu sitit imena, mislim da je u pitanju neki Sherpa[1] je navodno bia heroj nacije dok je igra balun, ali je posta strašno korumpiran kad se dokopa vlasti. Namištala su se prvenstva, nestajali su šoldi. Kad je 2014. potres razvalia nacionalni i pola zemlje, sve je stalo. A Sherpa je i dalje dobiva plaću. Navodno su iz inozemstva dobili i puno love za obnovit stadion, ali eto predsjednik kaže da nema tih para više.

– Znaš, pola igrača iz lige je otišlo radit u inozemstvo zadnjih par godina. Rade ljudi ko građevinci. Bolje ih plate nego da igraju nogomet, tužno zaključuje svoju priču Bisham.

Nakon njegove priče, koja je budimo iskreni zvučala poznata, mora san poć vidit stadion. Odma ujutro san rikšom otiša prid to zdanje. Nisan zna šta očekivat, ali bia san pozitivno iznenađen. Tribine su još stajale. Bio je ograđen, a nekoliko radnika je sjedilo na maloj skeli. ‘Kad su oni unutra, moraju postojat neka vrata’, mudro san zaključia i da se u potragu. Nakon par zaustavljanja nabasa san na mali ulaz u ogradi i naravski uša unutra. Nikog nije bilo u kiosku koji bi triba bit neka recepcija. Korak po korak, ko da mi je tu misto doša san i do druge ograde di me neki tip u odijelu (bilo je 30 stupnjeva) ferma.

  • Šta trebate, sir, upita je uljudno gospodin.
  • Ja sam novinar iz Europe i pišem reportažu o nepalskom sportu, hladnokrvno san laga, što je virujen sasvim opravdano s obzirom da san stvarno tia vidit kako to izgleda iznutra.
  • Oh, dobro onda. Prođite i pazite znaju padat komadi tribina, ljubazno me upozoria tip za kojeg virujen da je bio stadionski čuvar.

Na igralištu je treniralo par atletičara, a po tribinama su zjapile rupetine i armatura. Malo san se prošeta i prova zamislit kako je to izgledalo kad nije bilo srušeno. Kako bi bilo tu spremit gol u 93. minuti i zaletit se prema publici onako euforično klizit na kolinima prema korner zastavici…nisan uspia iako san se potrudia. Dobro, šta sad, netko meditira na piramidama i u crkvama, a ja na igralištu.

Nije baš Poljud, ali ipak izgleda ko lipo misto za igrati

Mora bit da je bia simpatičan stadion. Doduše, kojim tempom ga obnavljaju ko zna koliko će proć dok opet neko ne zaigra tu.

Sad mi je bilo jasno ono o čemu je Bisham priča. Moram priznat da san bia malo utučen zbog tragične sudbine ljubitelja baluna u ovoj prijateljski raspoloženoj zemlji. Ipak, nadu da će balun u Nepalu dobia san par dana kasnije. U Pokhari, drugom najvećem nepalskom gradu, sprijateljija san se s jednim opićenim Francuzom s kojim sam planinario po okolici. Putem prema tibetanskom izbjegličkom selu smo srili nekog dobroćudnog Turčina koji nam se pridružia taman kad smo ispod puta u jednoj maloj udolini čuli viku. Dica su igrala na balun i dovikivala su nam pokazujući da dođemo. Nije nam puno tribalo, spustili smo se niz prašnjavu padinu i upali u ekipu. Zavrnili nogavice, mobitele spremili i zaigrali tri na tri s 12-godišnjacima na prašnjavoj, kvrgavoj ledini.

Ovo je druga ekipica s kojom sam jednom zaigrao u parku u sred Pokhare

  • Jel vam triba para, pita ih je dobronamjerno Alan, moj prijatelj Francuz
  • Ne triba, ali bi bilo lipo imat novu loptu, skromno je odgovoria dječak
  • Koliko je balun, uskočia san
  • 300 rupija (3 dolara), neko od dice promrmlja, dok smo se mi gledali misleći kako bi im dali i više
  • Oćete još novca, oće vam bit dovoljno, ponovia je Alan
  • Ne, hvala vam. Lopta nam je dovoljna da se možemo igrat, mudro je zaključia simpatični školarac sa savršenim engleskim.

Za Nepal još ima nade.

[1] Kasnije san naša točno ime, Karma Tsering Sherpa, i poveza s pričom

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Češki ‘badass’ od čije je kože napravljen bubanj

Heroji, vođe, generali, pobjednici pune knjige iz povijesti. Desetak godina u školi su mi sa tih stranica padale godine, imena i bitke, a evo sad kad san se po ko zna koji put vratia iz Praga iznova san zaključia da su jednoga zaboravili. I to ne bilo kakvoga. Nego jednog opakog, češkog badassa – Jana Žižku.

Foto: eurozpravy.cz

Isto ko šta odgovorno tvrdin da bi Smoje proda milijune knjiga da je pisa na nekom od ‘velikih’ jezika tako stojin i iza toga da bi se o Žižki snimilo ijadu filmova da je slučajno Englez, Nijemac ili ne daj Bože Francuz.

Žižku je pod svitla reflektora tadašnje europske vojne scene igron slučaja gurnija jedan puno miroljubiviji Jan. Jan Hus je bia svećenik kojen je dopizdilo šta se prodaju oprosti, šta je crkva bogata i raskalašena, a narod siromašan. Inače profesor na praškom sveučilištu Hus je bia ugledan i puno je drobia kontra papa. Obojice. U to vrime su bila dvojica koji se nisu mogli dogovorit koji je pravi. Hus nije bira tako da je izvriđa obojicu i oba su ga ekskomunicirali. Ali njega nije ni to zaustavilo tako da su mu morali doć glave. Jadni Jan Hus izdan od kralja gadno je nagrabusia u Konstanzu. Ukratko zapalili su ga ko heretika.

Ako ga je izda kralj, nije ga izda narod, a ni opaki Žiška. Kad su počeli husitski ratovi Žiška je već bia prekaljeni veteran s masu bitki iza sebe i okom manjka kojeg je izgubia kad je sa Litavcima i Poljacima na Grunwaldu tambura teutonske vitezove. Ovaj put je bilo drugačije jer iza sebe nije ima ozbiljnu vojsku nego hrpu neukih seljaka, nešto skromno opremljenog plemstva i svoju vojnu snalažljivost. S druge strane mu je stajala jedna od vodećih sila poznatog svita – Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, Austrija i braća Mađari, križari i malteški vitezovi.

I da, Žižka nije izgubia niti jednu bitku u tim ratovima. Zapravo, neporažen je bia cili vojni život. Uspia je u kratko vrime dovest ovu svoju razularenu masu vjerskih fanatika u red i usput je patentira primitivni tenk u 15. stoljeću. Wagenburg su ih zvali, a zapravo je bila rič o običnom drvenom vagonu u koje bi utrpa ljude, da im pištolje i reka im da pucaju na Nijemce. Žižka bi u međuvrimenu vitla ogromnim maljem i razbiva glave onima šta u bjegu padnu s konja. Bia je strah i trepet tadašnje Europe.

Pokušavali su njemu Nijemci i češki katolici doskočit na puno načina. Osta je Žižka i bez drugog oka, ali opet je bia pretvrd. Priča kaže da su Nijemci okružili jednom prilikom njegove trupe i taman kad su mislili da ga imaju iz okolnih šuma se pojavia još jedan obruč Žižkinih trupa koji ih je grozno razbia. Kratak vodič na temu ‘Kako izgubit od slipca’.

Ipak daleko od toga da je Žiška bia običan slipac. Ja osobno smatran da je bia potpuno lud. Prid samu smrt, teško obolia od kuge, naredija je svojin podanicima da mu oderu kožu nakon šta umre.

Zadnja želja mu je bila da od njegove kože naprave vojni bubanj kako bi nastavia svoj narod vodit do pobjede.

Objavljeno u Vodičke priče | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Ljubazni dileri u skrivenom Kathmanduu

‘Jesi li to i ti u Kathmanduu‘, poruka je koja me dočekala na mobitelu samo dan nakon šta san stiga u glavni nepalski grad. Bila je to Jelena. Simpatična Crnogorka koju sam poznava po putopisnoj, pomalo meditativnoj poeziji, a ona mene po švrljotinama iz svita. Nismo se nikako uspijevali srist na brdovitom Balkanu, ali eto izgleda da smo se potrefili na drugom kraju svita.

Par poruka i dogovorili smo se da ćemo se napokon upoznati, a i da će mi pokazat grad s obzirom da se njoj jedno putovanje pritvorilo u višemisečni boravak u zemlji mira i ljubavi.

Jele od Crne Gore pojavila se pred mojim hotelom praćena dicom iz ulice, a koncentraciju joj je iz nekog meni nepoznatog razloga remetila diskusija s taksistom koji je uopće nije vozio, no ipak me je odma prepoznala. Jedna bajadera kao poklon i prvih desetak minuta je postalo jasno da se s putničke strane dobro razumimo. Skakali smo s teme na temu, a Jelena je u zanosu govorila o ovoj magičnoj zemlji – ljudima, hrani, transcendentalnim iskustvima i vrhunskom rocku koji vlada diljem Thamela isto kao i u sakrivenin rupama Kathmandua. Ona je svoje vizije Kathmandua temeljila na Pešićevim citatima, a ja svoju na Sekelju i Pauletiću – ona u poetici, a ja u realnosti, ona tu misec, ja dva dana, a oboje oduševljeni i opijeni gradom koji luduje i smije se oko nas.

Noćni Thamel misto je di se možete susrest s jednim skrivenim Kathmanduom

Nakon par dana dogovorili smo sastanak u nekakvom kafiću koji ja naravno nisan moga nać. Luta san po Thamelu, tražia priko navigacije vražiji kafić, ali nikako… u jednon trenutku san se zaustavia isprid dućana kad su mi prišla dva mladića. Imali su nekih 25 godini i obojica su mi bili malo priko ramena.

– Hašššiš, marijuana, zašišta je jedan od njih

– No thanks, odgovoria san pristojno

– Cocain, heroin? upita je sad drugi

– No, opet san dobacija odmjeravajući njih dvojicu koji, budimo realni nisu izgledali pretjerano opasni, ali i policajca koji je staja trideset metara dalje

– Kako mi sve to nudite, a policajac je blizu

– Don t worry my friend, he is very cooperative, zavjerenički se nasmija opet onaj prvi usput nudeći mi neke droge za koje nisan ni zna da postoje

– Ma neću brate nikakve droge, mani me se

– Maybe – girl, zaškiljija je na jedno oko moj maleni kriminalac

Samo san odmahnia glavom. Zamislili su se, pogledali se malo zbunjeno s obzirom da im je na brzinu ponestalo artikala u dućanu.

– Huh…maybe boy, proba je sumnjičavo opet kolega u nadi da je muška prostitucija nešto što ovaj ‘visoki’ Europljanin od 171 cm traži.

– Definitivno ne, nasmija san se, a njih dvojica su se cili unezgodili. Doša čovik u njihovu zemju, a oni mu nemaju šta za ponudit. O jeben te živote.

Vidia san njihovu muku pa san prikinia šutnju

– A momci, znate li vi di je ovaj kafić, pokaza san in ime na papiriću

– Ooo of course, my friend, uzviknili su.

Veselo su me poveli dobrih pola kilometra kroz centar grada časkajući o mojim turističkim iskustvima i problemima koje muće poštene dilere u Kathmanduu. Žalili su se kako je cijena hašiša pala, a i da više ni Ameri nisu dovoljno glupi da kupuju falš robu. Skoro mi ih je bilo ža.

Na kraju su me izgrlili i izjubili na ulici isprid restorana, lipo smo se pozdravili, a oni mi poželili dobrodošlicu u njihovu zemju. Nisu me čak ni pare tražili.

– Jeben ti sriću, ovde su čak i kriminalci simpatični. Nikad zarade s ovakvom ljubaznošću kod ovih momaka, zaključia san se češkajući se po glavi ispred restorana di su me ostavili. Tapnia san se po zadnjen džepu…pih, ni takujin mi nisu ukrali.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , , | Ostavi komentar

Yogy – prorok iz Pashupatinatha

Maka san kušin s glave i izvadia čepiće iz ušiju. U sebi san nemilice beštima jer su na gradilištu pored moje punistre opet štemali. Sia san na posteju i onako slip bez leća kroz punistru vidia dva radnika di side priko puta. Jedan mi je mahnia. Mahnia san i ja njemu, šta ću, triba pozdravit čovika. Dok san dolazia sebi odma nakon onih beštimji prošlo mi je kroz glavu  – ajme danas idemo vidit Pashupatinath.

Pashupatinath je inače jedno od najsvetijih hinduističkih kompleksa sa skoro 500 hramova  i misto di bi volia bit spaljen nakon smrti svaki nepalski hinduist. Masu je bitna i rijeka Bagmati koja se na kraju puta ulije u moćni Ganges pa iz te činjenice vuće svoju svetost.

Pogled iznad Pashupatinatha

Odma san malo živnia, strča na doručak i u to je stiga i Rewati. Osmjeh od uha do uha i masu strpljenja bilo je njegovo jedino oružje u borbi s mojih milijardu pitanja.

Dok smo izlazili lagano san u prolazu prigovorija gazdi koji je ljulja glavom sa strane na stranu i juriš prema mom prvom hinduističkom svetištu. Nisan vjernik, ali su me uvik fascinirale bogomolje i druge sakralne građevine. Volin poć vidit lipu crkvu, džamiju, sinagogu, ne diskriminiran ništa i uvik stvaran slike u glavi kako se i zašto to gradilo.

Kad smo ušli u Pashupatinath, bilo mi je sve jasno. Dobro, skoro sve, neću sad pretjerivat. Ono šta oću reć je, bilo mi je jasno zašto su ga gradili. To nije samo sveto misto, nego i pijaca, spalionica mrtvih te misto okupljanja i druženja mistika svih vrsta. Veličina kompleksa se s ulaza nije mogla pojmit, ali zna san da je ogroman. Čita san o tome, a i Rewati je ponovia jedno trideset puta. Ono šta san odma moga vidit je spektakularna građevina, malo rasklimana potresima i bili dim koji se diza iznad jednog dila kompleksa.

Neki me naporni vodič nateza za rukav i laga me da moran njega unajmit ako oću unutra. Rewati se konzultira s jednim prilično zapuštenin yogijem oko nekih bobica i nije bia od neke koristi u ovoj situaciji pa san ovoga lagano udavia pričom kako sam i ja vodič. U trenutku kad san uspia govorit i pri tome kvalitetno lagat više od njega, kolega vodič je bia poražen. Moj nasmješeni prijatelj je odnekud izvadia sokiće u tetrapaka i odma me upozoria ‘pazi se majmuna, ovde su nezgodni’. Malo san se zahihota, a onda san vidia da isprid jednog malog hrama stoji četa od pet, šest komada i da me namrgođeno gledaju. Odma san ubrza malo i sakria sokić.

Ovaj je već opljačkala nekog drugog pa san bia siguran

Nizali su se hramovi, a ljudi je bilo sve više. Kad smo došli do Bagmatia, gužva je bila grozna. Bili se dim diza pedesetak metara dalje, a prašina je hrskala pod zubima.

– Tu spaljujemo mrtvace, reka je moj prijatelj upirući prstom u dim.

Malo me prošla jeza, ali znatiželja je ipak zajebana stvar.

– Ovo je najbolje misto u Nepalu za bit spaljen. Još ako se uspiješ oprat u rijeci prid smrt onda si sritan Nepalac, objašnjava je

Vrane su ciloj priči davale neki jeziv prizvuk

S jedne strane mosta se pušilo nekoliko platformi za spaljivanje, a na drugoj se tek slagala potpala. Neke crne ptice su jurile u niskom letu, a par bilaca se guralo po mostu kako bi uvatili šta bolje misto za slikat krematorij.

– Rodbina slaže drva od jutra, a u međuvremenu se i pokojnika priprema za spaljivanje. Pere ga se i oblači po hinduističkim pravilima. Možda ne znaš, ali najstariji sin ocu obrije glavu i ostavi samo jedan čuperak na vrhu, nadoveziva se Rewati na ono šta smo vidili.

– I onda ga bogovi povuku za čuperak, upita san pokušavajući razumit priču

– Možda, odgovorija je s osmijehom i slagnia ramenima.

Na drugu stranu rijeke desetak ljudi je sidilo na travi i marendavalo. Odma me malo zgadilo, jer je oni dim od spaljenih ljudi vitar nosia ravno na njih. Neka se čakula ozbiljno zahuktala doli i njima dim ni najmanje nije kvaria tek. Vrane su vrebale i ovde neku spizu.

Marenda se ne smi priskakat… nije zdravo

U cilom kompleksu je vladala nekako opuštena, pomalo vesela atmosfera. Na jednin skalama je sidilo desetak yogija. Neki su bili kvalitetno napušeni pa su samo žmirkali u sunce. Drugi su aktivno radili na tome da dosegnu takvo stanje, a njih par je uvatilo desetak turista u trapulu i muzlo im pare.

– Ova dva su ti falši yogiji. Ima i takvih, kaza mi je moj drug.

Par njemačkih turista je tonilo u prevaru sve dublje, ali su se pri tom, moram priznat, odlično zabavljali.

Sve šta je reka bilo je točno

Rewati je odgovara strpljivo na par stotina pitanja, a ja san mimoilazija yogije i druge vjernike sakrivajući stvari od agresivnih majmunica sa jasno izraženim dojkama. Tad smo iza kantuna vidili njega. Sidia je mirno i meditira. Srili su nam se pogledi a on je napravia mot rukom ko ‘mali dođi vamo’. Prisa san, a on me posua cvićem po glavi i u ruku mi da Budino voće i simbol Boga majmuna te mi je odlučia proreč zeru sudbine. Poručia mi je ‘neko će te pitat pare. Nemoj dat jer ih nećes dobit nazad’. Posli toga me pita 200 rupija. Ladno san mu da lovu. Mora da je yogi pomislia ‘ala debila, pa sad san mu reka da ne daje pare’…

Eto zato se nikad neću obogatit.

Lakši za 200 rupija uputili smo se nazad. Kako smo se zapričali nisam ni primjetio da smo na brdašcu povrh rijeke i da imam genijalan pogled. Hramovi su stršali načičkani na sve strane, jedna se lomača crvenila pored rijeke, a more kaotičnih zvukova je izranjalo ispod nas. Sta san i promislia ‘e ovi put si stvarno daleko otiša’.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , | Ostavi komentar