Yogy – prorok iz Pashupatinatha

Maka san kušin s glave i izvadia čepiće iz ušiju. U sebi san nemilice beštima jer su na gradilištu pored moje punistre opet štemali. Sia san na posteju i onako slip bez leća kroz punistru vidia dva radnika di side priko puta. Jedan mi je mahnia. Mahnia san i ja njemu, šta ću, triba pozdravit čovika. Dok san dolazia sebi odma nakon onih beštimji prošlo mi je kroz glavu  – ajme danas idemo vidit Pashupatinath.

Pashupatinath je inače jedno od najsvetijih hinduističkih kompleksa sa skoro 500 hramova  i misto di bi volia bit spaljen nakon smrti svaki nepalski hinduist. Masu je bitna i rijeka Bagmati koja se na kraju puta ulije u moćni Ganges pa iz te činjenice vuće svoju svetost.

Pogled iznad Pashupatinatha

Odma san malo živnia, strča na doručak i u to je stiga i Rewati. Osmjeh od uha do uha i masu strpljenja bilo je njegovo jedino oružje u borbi s mojih milijardu pitanja.

Dok smo izlazili lagano san u prolazu prigovorija gazdi koji je ljulja glavom sa strane na stranu i juriš prema mom prvom hinduističkom svetištu. Nisan vjernik, ali su me uvik fascinirale bogomolje i druge sakralne građevine. Volin poć vidit lipu crkvu, džamiju, sinagogu, ne diskriminiran ništa i uvik stvaran slike u glavi kako se i zašto to gradilo.

Kad smo ušli u Pashupatinath, bilo mi je sve jasno. Dobro, skoro sve, neću sad pretjerivat. Ono šta oću reć je, bilo mi je jasno zašto su ga gradili. To nije samo sveto misto, nego i pijaca, spalionica mrtvih te misto okupljanja i druženja mistika svih vrsta. Veličina kompleksa se s ulaza nije mogla pojmit, ali zna san da je ogroman. Čita san o tome, a i Rewati je ponovia jedno trideset puta. Ono šta san odma moga vidit je spektakularna građevina, malo rasklimana potresima i bili dim koji se diza iznad jednog dila kompleksa.

Neki me naporni vodič nateza za rukav i laga me da moran njega unajmit ako oću unutra. Rewati se konzultira s jednim prilično zapuštenin yogijem oko nekih bobica i nije bia od neke koristi u ovoj situaciji pa san ovoga lagano udavia pričom kako sam i ja vodič. U trenutku kad san uspia govorit i pri tome kvalitetno lagat više od njega, kolega vodič je bia poražen. Moj nasmješeni prijatelj je odnekud izvadia sokiće u tetrapaka i odma me upozoria ‘pazi se majmuna, ovde su nezgodni’. Malo san se zahihota, a onda san vidia da isprid jednog malog hrama stoji četa od pet, šest komada i da me namrgođeno gledaju. Odma san ubrza malo i sakria sokić.

Ovaj je već opljačkala nekog drugog pa san bia siguran

Nizali su se hramovi, a ljudi je bilo sve više. Kad smo došli do Bagmatia, gužva je bila grozna. Bili se dim diza pedesetak metara dalje, a prašina je hrskala pod zubima.

– Tu spaljujemo mrtvace, reka je moj prijatelj upirući prstom u dim.

Malo me prošla jeza, ali znatiželja je ipak zajebana stvar.

– Ovo je najbolje misto u Nepalu za bit spaljen. Još ako se uspiješ oprat u rijeci prid smrt onda si sritan Nepalac, objašnjava je

Vrane su ciloj priči davale neki jeziv prizvuk

S jedne strane mosta se pušilo nekoliko platformi za spaljivanje, a na drugoj se tek slagala potpala. Neke crne ptice su jurile u niskom letu, a par bilaca se guralo po mostu kako bi uvatili šta bolje misto za slikat krematorij.

– Rodbina slaže drva od jutra, a u međuvremenu se i pokojnika priprema za spaljivanje. Pere ga se i oblači po hinduističkim pravilima. Možda ne znaš, ali najstariji sin ocu obrije glavu i ostavi samo jedan čuperak na vrhu, nadoveziva se Rewati na ono šta smo vidili.

– I onda ga bogovi povuku za čuperak, upita san pokušavajući razumit priču

– Možda, odgovorija je s osmijehom i slagnia ramenima.

Na drugu stranu rijeke desetak ljudi je sidilo na travi i marendavalo. Odma me malo zgadilo, jer je oni dim od spaljenih ljudi vitar nosia ravno na njih. Neka se čakula ozbiljno zahuktala doli i njima dim ni najmanje nije kvaria tek. Vrane su vrebale i ovde neku spizu.

Marenda se ne smi priskakat… nije zdravo

U cilom kompleksu je vladala nekako opuštena, pomalo vesela atmosfera. Na jednin skalama je sidilo desetak yogija. Neki su bili kvalitetno napušeni pa su samo žmirkali u sunce. Drugi su aktivno radili na tome da dosegnu takvo stanje, a njih par je uvatilo desetak turista u trapulu i muzlo im pare.

– Ova dva su ti falši yogiji. Ima i takvih, kaza mi je moj drug.

Par njemačkih turista je tonilo u prevaru sve dublje, ali su se pri tom, moram priznat, odlično zabavljali.

Sve šta je reka bilo je točno

Rewati je odgovara strpljivo na par stotina pitanja, a ja san mimoilazija yogije i druge vjernike sakrivajući stvari od agresivnih majmunica sa jasno izraženim dojkama. Tad smo iza kantuna vidili njega. Sidia je mirno i meditira. Srili su nam se pogledi a on je napravia mot rukom ko ‘mali dođi vamo’. Prisa san, a on me posua cvićem po glavi i u ruku mi da Budino voće i simbol Boga majmuna te mi je odlučia proreč zeru sudbine. Poručia mi je ‘neko će te pitat pare. Nemoj dat jer ih nećes dobit nazad’. Posli toga me pita 200 rupija. Ladno san mu da lovu. Mora da je yogi pomislia ‘ala debila, pa sad san mu reka da ne daje pare’…

Eto zato se nikad neću obogatit.

Lakši za 200 rupija uputili smo se nazad. Kako smo se zapričali nisam ni primjetio da smo na brdašcu povrh rijeke i da imam genijalan pogled. Hramovi su stršali načičkani na sve strane, jedna se lomača crvenila pored rijeke, a more kaotičnih zvukova je izranjalo ispod nas. Sta san i promislia ‘e ovi put si stvarno daleko otiša’.

Oglasi
Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , | Ostavi komentar

‘Bogati investitor’ i kutija za postole

Svanilo je i moje prvo nepalsko jutro. Probudilo me žestoko nabijanje nekoliko desetaka čekiča s prvim zrakama sunca koje su ušle u moju sobu. Znate, sa onog gradilišta s kojeg se buka ne čuje, kako je reka moj dobri indijski gazda. Vrag mu sriću odnia. Opra san zube, pozdravia se s radnicima koji su me gledali kroz punistru, nataknia cvike i krenia popit kavu nakon doručka kad mi je nakon svega pedesetak koraka u susret došla žena od svojih četrdesetak godina i pružila obje ruke prema meni. Lipo mi se obratila, ali ipak me iznenadila s obzirom da san upravo pokušava išćeprkat zaostali krmelj ispod cvika pa nisan bia baš skoncentriran.

Trgovina u izbjegličkom kvartu… šareno ko sa razglednice i daleko od pogleda turista

– Dobri mladiću, bi li ti meni kupia mlika za dicu. Živi nas 9 u jednoj kućici otkad nam je potres srušia sve, upitala me ta malena žena i uzela me hrapavin rukama nježno za podlakticu

– Nisan vas dobro razumia, pita san malo zbunjeno. Nisan se odma snaša, šta ću.

Ponovila je ona meni sve brzo, dodala još detalj, dva, a meni je u međuvremenu došlo do mozga – peca me na najstariju moguću foru.

Inače, fora s kupovinom mlika u prahu za dicu jedan je od najrasprostranjenijih trikova među sitnim prevarantima. Naime, povedu vas u trgovinu i kupe naravno najskuplje mliko u prahu koje ima pokušavajući nažicat nešto više od prvotnog dogovora. Nakon toga vas još malo gnjave i kada se raziđete lipo sa blagajnikom podile pare, trgovac vrati mliko u dućan do idućeg turista.

Ipak, nije mi da vrag mira. Prošlo mi je kroz glavu da san novi u gradu i da bi bilo zgodno vidit di će me ova priča odvest. Odlučia san potrošit na to novo iskustvo 15 dolara i prihvatia san igru.

Uglavnom, gospođi san kupia neko sridnje pakiranje mlika, a ona me pozvala na chapati (palačinke) i masala čaj sa sedan vrsta začina kod sebe doma. Puten me je još odvela u hinduističku pagodicu u centru grada i prilipila mi tiku na čelo. Pokupili smo i njenu navodnu sestru i sili u lokalni taksi. Sunce je pržilo, a prašina se kroz otvorenu punistru lipila po mojim cvikama.

Iako san se osjeća sigurno isto mi je bilo drago šta nisan ponia sve pare sa sobom. Ima san taman dovoljno da ako me budu pljačkali ne bude neugodno ni njima, a ni meni. Uglavnom, tete su nadograđivale priču i budile sažaljenje svim dostupnim sredstvima, a mi smo u međuvremenu izašli iz Kathmandua i stali u nekakvom devastiranom predgrađu.

Dica su trčkarala po cesti, a neka se ekipa malo dalje pokušavala bavit građevinskim radovima. Mene su dvi gospođe pomalo hvalisavo vodile susjedstvom  dok su mi se dica višala po rukama. Scena tako poznata iz Kenije no ovdje se sve to nekako uglađenije i tiše zbivalo, onako sa stilom.

Odjekivali su usklici dice i udarci čekiča dok smo prolazili golemom čistinom na kojoj je navodno nekad stajalo cijelo naselje

Kad smo ušli lipa mala Tina, ćer od ove šta me dovela, odma je metnila kuvat čaj, a i chapati su bili spremni za čas. Raspričala se stara o tome kako su beskućnici jer im je potres sve razbia. Kaže, bili su bogata familija, a eto sad sirotinja. Skupilo se par klinaca, šta njihove dice, šta sestrine. Sva bosa.

Dok smo jeli počeo sam slagat mozaik same priče. Kaže, gospođa da njima triba izvor zarade da bi se vratili na noge i da ona ima sina koji bi tia radit. Volia bi čistit postole, ali nema opremu. Naravno, pitanje je bilo hoću li mu kupit opremu, ali nije to išlo onako ‘u glavu’ nego lipo izokola.

Uglavnom kad san ja pita koliko košta, ona je najmanjeg dječaka poslala po nekog, a taj neko se pojavia za brat, bratu dvadeset sekundi. Ko da je iza vrata čeka.

Od malih nogu se triba pripremat za rukovodeće pozicije

Visoki Indijac je nosia ogromnu kutiju s opremom za postole. Pravi trgovac, nasmješen, slatkorječiv i slikovit. Sve je on izvadia i objasnia usput obasipajući me komplimentima. Odbija je reč cijenu prije nego završi izlaganje, a bija bi mi i postole očistia da nisan slučajno bia u starkama.

– Nego recite vi meni ‘how much’, pita san inzistirajući na odgovoru.

– 420, ispalia je

– Čega? – pita san znajući da cijena nije u nepalskim rupijama što mi je istovremeno tiralo smijeh na usne i ideju da triba sad poć ća kad ga odbijen.

– Pa dolara, odgovoria je ko da se podrazumjeva da ću istrest dvi ijade kuna za kutiju za postole

Tu su nam se planovi razišli, a ka šta san reka došlo je vrime da se i ja rastanen s njima. On se skoro uvridija mojim odbijanjem tako sjajne ponude, a fameja je ostala duboko razočarana još jednim bijegom ‘bogatog investitora’.

Lipa Tina, teta i mali rođak rado su se slikali sa mnom usprkos propalim poslovnim planovima

Ipak pristojno su mi obećali da će me vratit u centar grada pa san se i ja malo raznježia. Pošteni neki prevaranti, a čak nisu ni prevaranti nego judi koji se trude izvuć iz bijede. Za kraj san odlučia potrošit svih onih 15 dolara pa smo otišli do lokalne trgovine da kupimo još namirnica koje će vratit u dućan kasnije.

Sili smo u taksi i dvadeset se minuta vozili u tišini. Pozdravili se i razišli bogatiji… oni za 15 dolara, a ja za još jedno iskustvo. U povratku san ja platia taksi, ako koga briga.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , | Ostavi komentar

Welcome to Nepal, my friend

Treći put je blicnia samostojeći fotoaparat, a ja san debilno žmirnia očima isto ko i prva dva puta. Opet san ispa ko narkoman na slici za vizu. Nije mi se dalo više mučit sebe rano ujutro pa san odlučia riskirat i s tom kriminalnom, a mladi službenik mi je udria pečat, nasmija se i uzea mi četrdeset eura. Tribalo je još proć kontrolu i skupit prtljagu prije nego punim plućima udahnem Nepal.

Prtljaga nije bila problem s obzirom da san letia iz Zagreba pa moja mila roditeljica nije imala priliku u prtljagu ubacivat stvari koje me mogu uvalit u probleme ka šta je to bia slučaj kad san prije sedan godina letia na Kubu. Naime, tad mi je moja draga mater inkognito u žep od jakete ubacila švicarski nož ako mi zatriba na turističkom putovanju. Mrki pandur me na aerodromu u Zagrebu samo ošinia pogledom i pita ‘da di ću ja s tim nožem’. Kako me gleda uvjeren san da me od pendrekanja spasia samo moj sitan stas i urođena umiljatost. Šokiran san objasnia čoviku i on je s razumjevanjem nož bacia u kantu, a mene pustia barba Castru.

S druge strane nepalski mir san čutia odma na podizanju prtljage. Ijadu svita je čekalo kufere. Sidili su svugdi, a graje je bilo ali realno puno manje nego šta bi se očekivalo. Izlazile su ogromne kutije, vriće, di koja torba. Pa se pojavia i jedan kufer a onda opet samo kutije. Prošlo je po ure a ja san se cili uzvrtia. Jedino san ja ronja i trčkara gori doli, a onda san shvatia – Nepalci koji rade u Dohi ovi avion koriste ko dalmatinski studenti Prometovu liniju Dubrovnik – Zagreb. Oni koji se lome po arapskom svitu šalju svojima u Nepal kutije pune najpotribnijeg.

Kathmandu, šarmantan i kaotičan uzeo me na prvi pogled

Dok je sva ta pomoć izašla iz aviona prošlo je i više od cile ure, ali i mene je nekako uvatila fjaka pa san se skroz opustia. Kako je prošlo masu vrimena transfer me nije čeka…ili su me Indijci iz hotela zaboravili pokupit. Bilo šta bilo, mora san se odma cjenkat s taksistima. Ajme šta san gušta ko prasac. On malo kala cijenu, a ja se okrenen i činin da ću poć kod drugog pa on kala još, a onda i ja malo popustim sritni obojica.

Ovi šta je dogovoria cijenu on je iša sa mnom, a mali taksist šta ne zna beknit engleski se samo smija i gazija sivoga Suzuki Maruttia ko da mu je zadnje. Diše se prašina, judi odaju po cesti, guraju se svi zajedno u tri, četri trake iako su zapravo samo dvi, a moj ti promotor ne uvlaći jezika. Drobi on o tome kako ima super veze po cilom Nepalu.

  • Oćeš da ti sredin trekking, helikopter ili bi iša u Pokharu, poduzetno mi je nutka sve i svašta
  • Aj pomalo… prvo hotel
  • Odvest ćemo te u najboji hotel u gradu, reka je
  • Nemoj molin te, ja bi da me odvedeš u moj hotel, malo nadrkano san mu odgovoria, a ovi je dobročudni Nepalac shvatia poruku
  • No problem my friend!

Kad san mu spomenia da san turistički vodič odma je počea priču o suradnji a ja san to stručno pribacia za neki drugi dan. U međuvremenu san doša prid hotel pored kojeg su očigledno tekli vrlo intenzivni građevinski radovi.

Srića da se ne čuje buka od građevinskih radova kod mene u sobi

  • O majku ti…. odma san sočno opsova

Stari Indijac za pultom bia je vlasnik. Kurba stara slaga je da se u mojoj sobi ništa ne čuje štemanje i da je posla taksi po mene. Već san vidia da se nećemo slagat, al aj.

  • I da, zva te niki prijatelj prije dvi ure, kaže on mene

Nije on ni završia rečenicu kad se u lobi ušulja nizak, lipo obučen momak i razvuka ogroman osmjeh.

Bia je to Rewati. Sad kako da objasnin ko je Rewati, a da bude jednostavno. Ma nemam pojma…aj onda ću komplicirano. Rewati je poznanik momka moje fakultetske prijateljice, eto. Ko je shvatia, shvatia je ko nije neka zanemari. Uglavnom ovaj dobri i smišni Nepalac i ja smo bili u kontaktu i reka je da će mi pomoć ako šta bude tribalo, ali nije mi ni na kraj pameti bilo da će me potražit prvi dan i ovako mi se obradovat.

Odma mi je na prvu lega. Reka san mu da ću ja bacit stvari u sobu i dvi minute se otuširat pa ako oće da odemo na ručak. On se nasmija i doda da se nigdi ne žurimo. Nabrizinu san se sredia i mogla je počet nepalska avantura.

Čin smo izašli dva mala musava su igrala balun pored ovog gradilišta na koje puca pogled iz moje sobe i dok san odigrava dupli pas s ovim manjim golub mi se ispraznia po dukserici. Nisan odma ni skužia, ali kad mi je došlo do mozga odma san uzea beštimat dok me Rewati zabrinuto gleda nerazumijevajući šta mi je. Znalački se nagnia nad moje rame i kratko proučia ono šta mi je golub ostavia.

  • A ma dobro je. Bila je fleka. Bila ti nosi sriću, ne bi bilo dobro da je sivo, jer to je loš znak, objasnia je moj novi prijatelj i nasmija se.
  • Welcome to Nepal my friend! You will love it, dobacija je i potapša me po ramenu.
  • Let’ s go to eat, my friend, odgovoria san i počea otkrivat nepalske tajne prije nego šta san mislia.
Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , | 2 komentara

Nordijske životne filozofije i dalmatinsko stanje uma

Stavljanje nordijskih zemalja i Dalmacije u istu rečenicu na prvu djeluje kao svojevrstan oksimoron zato što to po svim zakonima logike i je. Uvik ladni i smireni nordijci i vatreni, bučni Dalmatinci stvarno imaju malo zajedničkog, ali ako zagrebemo malo u dubinu i prokopamo neke filozofske komponente života gori na sjeveru i ovde kod nas na jugu ipak se može nać zajednička nit, možda nategnuta, ali zajednička.

No kako Ilko Čimić kaže, krenimo redom.

Zadnjih par godina sve se kod nas uzvrtilo oko hyggea. Danskom životnom postulatu koji ih navodi da ugode sebi. Obuku lipi džemper, sidnu uz vatru i maze mačku dok pričaju s famejom. Navodno to Dance čini najsritnijim narodom na svitu.

Dobro nije sve tako jednostavno. Iza hyggea stoje generacije koje su s kolina na kolino učile uzet malo zraka kad stisne stres i posal. Bit će neka danska baba sigurno govorila unuku ‘sinko učini ti sebi malo hygge, jer ćeš tako duže živit’, otprilike u istoj onoj maniri u kojoj nama naše babe govore da ne odamo bosi po pločicama i da moramo poist sve s pijata.

videnskab.dk

Sad može bit da ćete reć da san lud, ali šta je hygge nego fjaka samo za ljude u ladnin krajevima. Puno manje iskomercijalizirana dalmatinska sposobnost uživanja u samom postojanju na prekrasnom mistu poput Dalmacije pritom ne razmišljajući ni o čemu ima istu svrhu ko i hygge – da nam bude lipo. Fjaku kontinentalci često mišaju s linošću, uglavnom namjerno kako bi se potkrijepili sterotipio neradničkom narodu doli južno, no rič je o nečem što je puno sličnije meditaciji.

Ovog lita strani mediji su otkrili fjaku i raspisali se o njoj ko o nekakvom predahu tijekom užurbanog dana, ali kako tuđen čoviku objasnit da je fjaka, isto ko i hygge, sposobnost da dok svi oko tebe trču i otkucavaju tvoji dani na baloti zemaljskoj, ti staneš, duboko udahneš i s pogledom u daljinu rečeš sebi ‘jebate, je mi lipo’. I onda tako u tom stanju ostaneš tri ure.

Osvajanje polova i kava na rivi

Koliko god volili sjevernjaci da im je toplo i ugodno kad je vrime za hygge, nije njima mrsko ni vanka poć. Čak im je to najdraže kad vanka vladaju ekstremni uvjeti. Sićan se jedne norveške grupe biciklista koju san vodia po Mljetu kad nas je uvatia žestoki pljusak i vitar. Naravno da su inzistirali da se stanemo kupat malo na Malo jezero. Dobro nisan upalu pluća dobia čekajući.

Uglavnom upravo su Norvežani najprivrženiji boravit vanka i čak za to imaju i ime – friluftsliv. Navodno je Henrik Ibsen smislia taj naziv za norvešku životnu filozofiju sljubljivanja s prirodom, a par malo žešćih frajera pronilo je priču u svit. Tako su se u svoje pomalo sulude avanture otisnili Roald Amundsen, Fritjorf Nansen i Thor Heyerdahl. Amundsen je prvi koji je osvojia Južni pol i prvi koji je osvojia oba, a stari Fritjorf je uša u unutrašnjost Grenlanda na saonicama i u međuvremenu dobia Nobela za mir. Na kraju kad su ova dvojica otkrila sve šta se imalo otkrit na ledenim kapama Thor je sa svojim prijateljima sia na splav i malo priko Pacifika plovia od Čilea do polinezijskih otoka da dokaže svoju teoriju o naseljavanju.

Naravno, ne shvaćaju svi Norvežani friluftsliv ovako ekstremno, većina ih samo ode čitat u park.

Sad bi ja triba ovde povuć paralelu koja će bit jednostavna i svima razumljiva, ali naravno da to neće bit slučaj. Lako bi bilo spomenit pomorce koji ijadu godina već plove svin svjetskim morima ili putopisce i avanturiste izniklih kraj mora, ali njih je na lutanja uglavnom tirala juta potriba. Ima nešto šta više i bolje oslikava dalmatinsko uživanje u svitu izvan njihova četri zida, a to je kava na rivi.

Norvežani često izražavaju tihi prijezir prema ljudima koji ne vode brigu o prirodi usporediv s onim izrazom blagog gnušanja Dalmatinaca prema gradovima koji nemaju rivu. Liti je kava na rivi spektakl kojim se pokazujemo i dilimo energiju sa svitom, a zimi nakon kišnih dani tom se izletu na rivu veselimo ko retriver kojen se gazda vratia doma. Izletimo vanka na još mokri asfalt i trka na rivu di ćemo uz kavu čekat da nas sunce lizne ko da ne možemo prodisat prije nego udahnemo miris espresa uz onaj isti smirujući pogled. Korak do fjake pa preko ruba.

uwcrcn.no

Iz dišpeta i sisua

Ali nisu sjevernjaci isto ko ni Dalmatinci neki mekinjaši koji se boje žestokih okršaja. Znala je i njima povist pokucat na vrata, a oni su se kvalitetno branili. Od svih tu su odliku uvik pokazivali Finci. Inače stanovnici ‘čudne rođakinje skandinavskih zemalja’ bili su strašno domišljatosti, spretni i hrabri kad su se borili protiv Rusa u Zimskom ratu, a sve su podvige objašnjavali nečim šta zovu sisu. Sisu bi Finci priveli ko nešto što ih tira da se smiju u lice katastrofi. I meni zvuči poznato.

Tako su prid kraj velikog rata saznali da će Rusi satrat avionima i bombama Helsinki sa zemjom da bi se pridali. Imali su dva dana, a kako je Baltičko more bilo smrznuto pala im je strašna ideja na pamet. Izgasili su sva svitla u Helsinkiju i na daleko led izgurali svitla koja bi ugrubo tribala izgledat ko grad. Dvi ijade ruskih aviona je u najvećem zračnom napadu na svitu skoro sve bacili u more. Helsinki je pogodia tek mali broj onih koji su bacili najgori i možda najpijaniji ruski piloti.

Smijali su se Finci Rusima, ali su mučali dok nije završia rat. Tek su im kasnije rekli da ih je drža sisu dok su im smišljali trapule.

Ne triba bit puno oštrouman da se pretpostavi koja komponenta dalmatinskog mentaliteta ide ruku pod ruku sa sisuom. Dok se Finci smiju katastrofi u lice, mi se ovde doli stavljamo kontra mraku, kontra sili baš iz dišpeta.

Koliko puta ste čuli da nešto nismo ili baš jesmo napravili samo za dišpet, koliko puta smo se ‘stavili’ kontra jačeg samo iz dišpeta…ta sila nepriznavanja autoriteta i podređenosti, Dalmatince je čupala iz najgorih situacija, spašavala je glave, minjala povijest i stvarala Hajduk.

Zahvaljujući dišpetu, Dalmatinci su zaradili stigmu onih koji su ‘uvik kontra’ bez obzira na logiku i protivnika što je vrlo često i točno. Dok je sisu kontroliran, naš dišpet je apsolutno bez nadzora ili nedajbože rezona te od skrivene snage postane u trenutku destruktivna sila prirode koja ruši sve pred sobom bez plana o kasnijem popravljanju kolateralne štete. No i takav, naš je i poseban i zato ga triba njegovat i čuvat, doduše s oznakom ‘koristiti u slučaju nužnosti’.

Nije bogat ko ima puno, nego onaj kome ne triba više

Ako se nit između sjevera i juga uspješno provlačila do sad ovde se sigurno nategnila. Šveđani i njihovi vikinški pretci su smislili lagom, koncept koji je u totalnoj opreci s našin destruktivnim hedonizmom, a po mom skromnom mišljenju najbitniji za životnu sriću.

Lagom bi se teško moga privest, ali provat ću vam objasnit šta bi to bilo kroz jednu priču. Navodno je cili koncept lagoma i osjećaja dostatnosti izronia je još u ono vrime kad su vikinzi trgovali i pljačkali diljen svita. Sila bi ekipa tako za stol, skinili kacige (nisu imali rogove) i krenili se devastirat ko studenti subotom. Svi bi medovinu lokali iz jednog roga, a svaki bi se triba napit da mu bude dosta, ali i da ostane i za sve ostale.

Kako tada tako i danas, za Šveđane nije bogat onaj ko ima puno, nego onaj kome ne triba više. Poznata je i priča o tome kako njihov kralj nerijetko bez osiguranja vozika biciklu po Stockholmu. Tako su ga jednom prilikom slikali kako u finim lanenim gaćama, masnin rukama popravja svoju prastaru biciklu.

Ka šta san reka, upravo u lagomu se razilaze naši putevi, jer dok švedski kralj popravlja biciklu kod nas se izvrši pokolj nevine janjadi prvom prilikom za okupljanje više od pet odraslih jedinki homo dalmaticusa.

Putujući po Europi i svitu shvatia san jednu stvar – nemamo puno, ali ritki smo od onih koji još uvik znamo uživat u onom šta imamo. Ipak priznat ćemo svi zajedno, da kad kapne neka lova ponašamo se poput pijanih Rusa. Pokazat da se ima i istovremen kukat kako je loše regionalni je sport u našim krajevima. Upravo je taj radikalni hedonizam nešto što Dalmaciju opisuje u istoj onoj miri ko fjaka, dišpet ili kava na rivi.

Kad se podvuče crta, Dalmacija ima golem potencijal da bude uspješna i sritna no poput talentiranog, ali nezrelog tinejdžera ima sklonost da sve prekrasno i kreativno uništi u naletu egoizma i samodestrukcije. Nespremni za samokritiku ili prihvaćanje iste od strane drugih ostajemo zatvoreni u kružnom toku povisti u kojem nam je lipo. Neka nama nas, ali zamislite samo da nam je još lagom.

Članak je objavljen i na Dalmatinskom portalu

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , | Ostavi komentar

Nepal (4): Seks i droge – turizam izvan zakona

Uz sve ljepote koje Nepal krije u svome krilu pružit će i pokoju zamku naivnim i lakovjernim turistima. Već sam ranije pisao o potencijalnim opasnostima u ovoj azijskoj zemlji, kojih nema baš previše no zbog kojih ipak treba biti oprezan kada se iskrcate na aerodromu u Kathmanduu. Ovaj tekst neće biti posvećen prevarama, prometnom kaosu ili pak bolestima protiv kojih se morate cijepiti već dvjema temama koje su dio skrivene i prikrivene turističke ponude Nepala, a plešu na rubu zakona. Naravno, te dvije teme su lake droge i prostitucija.

Proslava Shivaratrija, Shivine noći, tijekom koje je konzumiranje hašiša dozvoljeno i legalno

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Nepal, a pogotovo Kathmandu su glasili kao jedna od hippie meka. Marihuana i hašiš duboko ukorijenjeni u nepalsku kulturu ne samo da su bili legalni već su desetljećima i iznimno lako dostupni. Freek street, ulica nedaleko od Kraljevskog trga u glavnom gradu, vrvjela je dugokosim i poprilično zapuštenim omladincima iz zapadnog svijeta koji su tražili svoje mjesto pod suncem ili smisao života u oblacima opojnog dima. S druge strane grada u Pasthupatinatu, yogiji su po cijele dane pućkali goleme ‘trube’ i komunicirali s bogovima. Naime, u hinduističkoj kulturi pušenje marihuane i hašiša stvara konekciju s bogovima te se tako jednom godišnje tijekom slavlja Shivaratri cijela država ‘isprebija’ od lakih droga i onda danima dolazi sebi.

Danas u Nepalu, hašiš i marihuana nisu legalni, ali i dalje su svugdje dostupni. Za kriminalizaciju opojnih sredstava u ovoj podhimalajskoj zemlji, po riječima domaćina, najzaslužniji su Amerikanci koji su izvršili pritisak na nekadašnjeg kralja Mahendru smatrajući da će zabrana lakih droga u Nepalu pomoći globalnoj borbi protiv narkotika.

Nepalci su pod jakim pritiskom morali popustiti no u praksi se nije mnogo toga promijenilo. Na svakom uglu Thamela, turističkog centra u Kathmanduu, nude se razni proizvodi od konoplje.

Čekajući prijateljicu u toj četvrti zadržao sam se ispred jednog kluba desetak minuta kada su mi prišla dva mladića

– Do you want hashish, marijuana?

– No

– Cocain, heroin?

– No, no

Malo su se obeshrabrili, a ja sam odmah uskočio pitanjem da kako da mi nude sve to, a policajac se nalazi svega 20 metara od nas. Njih dvojica su se nasmijali i dodali kako su policajci vrlo kooperativni. Drugim riječima, policija zatvara oči pred ovakvim slučajevima, a čak i ako naletite na nekog nadobudnog organa reda s njim se da pregovarati ‘šuškavim riječnikom’. Inače, hašiš vrhunske kvalitete je iznimno jeftin pa se grumen veličine veće franje ili pikule na ulici nudi za svega 15-ak dolara, a ako je diler posebno dobroćudan još će dodatno spustiti cijenu.

Ipak, ne bi se trebalo kockati sa takvim stvarima ni u Nepalu, jer nekoliko puta godišnje policija reda radi napravi ozbiljniju čistku u kojoj najčešće stradaju stranci, a zatvori u ovoj zemlji nisu baš ugodna mjesta. Drugim riječima, odolite iskušenju, jer nikad ne znate kakva će vas sreća poslužiti.

Kao što vidite osim droge na nepalskim ulicama se nude i seksualne usluge. Ne čini se to u izlozima kao što je slučaj u Nizozemskoj niti je to zakonski uređeno kao u Njemačkoj ili Austriji već se ova ilegalna usluga dila onako ispod stola, u ulicama ispred noćnih klubova.

Jedna od sporednih ulica u Thamelu u kojima će vam zasigurno prići svodnik s ponudom ukoliko se zadržite više od par minuta

Ova rabota ima pak mnogo mračniju pozadinu no što je to slučaj s hašišem. Mlade Nepalke mahom iz ruralnih krajeva, pritisnute neimaštinom i potaknute nedostatkom obrazovanja, često završavaju u raljama ilegalne prostitucije koja ih dovodi u prljave lokale i stražnje sobe noćnih klubova. Golem broj djevojaka prevarene završavaju u indijskim bordelima, a dio njih pak radi po ulicama i lokalima Kathmandua i Pokhare.

Nedostatak obrazovanja i kontrole dovodi do još jednog problema, a to su spolne bolesti. Naišao sam na podatak da svega 40-ak posto djevojaka koristi prezervative kada se upuštaju u prodaju seksualnih usluga što je tijekom godina dovelo do eksplozije spolno prenosivih bolesti među spomenutom populacijom. Ukoliko ste dobrostojeći zapadnjak ne treba vas iznenaditi ukoliko vam u noćnom klubu ovakve usluge ponude i sasvim obične djevojke i za uzvrat traže smiješne cifre koje se mogu usporediti s cijenom jednog pakiranja duhana za motanje što bi na Nepalu značilo nekih deset dolara.

Osobno mi se uslijed učestalog odbijanja ovakvih usluga događalo da mi ponude i nekog žigola no kao što možete pretpostaviti nisam se sam htio uvjeriti u kvalitetu ponude. Također treba spomenuti da su nepalski policajci znatno oštriji ukoliko vas uhvate da konzumirate ovaj dio ilegalne ponude nego ako vas uhvate s džointom u ruci, u prvom redu, jer su i oni svjesni da su djevojke često zlostavljane i zadržane na takvim mjestima protiv svoje volje.

Ukoliko putujete u ovu prekrasnu zemlju imajte na umu sve što ste pročitali i nemojte zlorabiti činjenicu da vaš novac ovdje vrijedi više, jer i bez toga Nepal ima mnogo toga lijepoga za ponuditi i doživjeti.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , | Ostavi komentar

Nepal (3): Suvenir naš svagdašnji

S putovanja neki nanesu tone suvenira, a drugi pak samo magnetić no gotovo svi sa neke daleke destinacije volimo ponijeti uspomenu. Dok se većina ljudi zadovolji simboličnim suvenirčićem za par dolara dio populacije voli donijeti nešto autentično pod cijenu da istresu malo više novca iz kese.

Kad se priča o nepalskim suvenirima vjerojatno ćete prije ili kasnije spomenuti dva najpopularnija i najprepoznatljivija simbola ove države – pašminu i kukri odnosno kukuri kako ga Nepalci zovu.

Nož koji je stvorio Nepal

Kukri je definitivno jedan od najimpresivnijih suvenira koje može jedan putnik ili turist donijeti iz Nepala. Riječ je o dugom, zakrivljenom nožu slavnih nepalskih vojnika iz plemena Gurkha koji glase za ponajbolje ratnike na svijetu. Ne samo da lijepo izgleda ovaj 40-ak centimetara dugački nož već je i duboko ukorijenjen u nepalsku kulturu i priča jednu impresivnu stranu povijesti ove srednjoazijske zemlje. Originalno izrađeni kukri nož bi trebao težiti do 900 grama i imati duljinu od 40 do 50 centimetara te bi mu oštrica morala biti čelična. Idealno je ako se čelik proteže skroz do dna drške te je ukotvljen u nju, jer mu to daje čvrstinu. Također treba napomenuti da se noževi mogu naći u različitim veličinama, jer ih Gurke i izrađuju za različite namene no originalni, vojni koji je i proslavio Nepal se pronalazi u gore spomenutim dimenzijama.

Uz veliki nož u kompletu mora doći futrola, uglavnom od jakove kože, i dva nožića koji se koriste kao alatke za oštrenje. Gurka ratnici nisu skloni kiču tako da na originalnim oštricama izuzev dvije dugačke udubine pri tupom dijelu oštrice i jednog ‘zuba’ pokraj drške, dekoracija i nema.

Iz osobnog iskustva sugerirao bih da izbjegnete kupovinu kukrija u Kathmanduu, a pogotovo na Thamelu već da to obavite u miru Pokhare. Prodavači su strpljiviji i korektniji te se uz malo dobre volje i pregovaranja mogu pronaći zbilja kvalitetni komadi za oko 350 kuna. Mislim da ne biste trebali imati problema s prenošenjem istog preko granice s obzirom da ja nisam imao nikakvih upita ni prepreka. Vjerujem da ga je dovoljno staviti na dno kofera.

Pašmina – meko zlato

Pašmina je za razliku od kukrija znatno nježniji i otmjeniji suvenir. Riječ je o finoj vuni koja se pravi od nepalskih koza, a najfinija je ona koja dolazi s vrata. U Europi je pašmina poznata i pod imenom kašmir, jer je taj tip vune na Stari kontinent stigao iz istoimene indijske pokrajne. Inače, ime pašmina dolazi iz perzijskog jezika i znači ‘napravljeno od vune’, a može se prevesti i kao meko zlato. Nepalska pašmina je po gotovo svim kriterijima tik do one iz Kašmira no morate biti jako oprezni kada je kupujete i plaćate veće iznose s obzirom da se na Nepalu etiketa ‘100% pashmina’ stavlja na sve što im dođe pod ruku.

Ipak postoji nekoliko trikova uz pomoć kojih se prava pašmina može prepoznati. Prvi je u svakom slučaju test gorenjem. Uzmete jednu nit i zapalite je. Ukoliko je riječ o pamuku on će kontinuirano goriti dok prava vuna će se izgasiti vrlo brzo. Također miriše drugačije što možete lako prepoznati. Treba voditi računa i o dodatcima plastike u vuni no i to možete prepoznati paljenjem jer će ostati tragovi na dlanu kad protrljate zapaljenu nit što nije slučaj s čistom vunom koja potpuno nestane.

Drugi trik je da provjerite etiketu. Prava pašmina je toliko nježna da se na nju ne lijepi i ne ušiva etiketa već se samo na četri ugla zakači za tkaninu. Zadnji test je dosta zgodan i nakon njega će i prodavač sam priznati ukoliko nije riječ o pašmini jer će misliti da znate što radite. Naime, prava pašmina se može stisnuti na zbilja mali prostor tako da cijeli šal možete provući kroz prsten.

Kao i sa kukrijem savjet je da pašminu kupujete u Pokhari. Nekoliko specijaliziranih trgovina će vam ponuditi golem izbor te su cijene znatno pristupačnije nego u Kathmanduu. Kvalitetan komad pašmine ručne izrade se da kupiti za 25 dolara odnosno 150 kuna što je i dalje dva do tri puta jeftinije no u Europi.

Treća vrsta suvenira koju Europljani rado ponesu iz Nepala jesu fosili. Okamene se nalaze na svakom uglu u Pokhari i može se relativno jeftino dobiti zbilja krasan primjerak. Ono što je problem s tim suvenirom jest činjenica da će vam ga vrlo vjerojatno oduzeti na aerodromu i ponovno vratiti na tržnicu tako da vam se bolje držati pašmine i kukrija.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Nepal (2): Avanturizam u Budinoj domovini

Kako što jeftinije i lakše doći do Nepala i u njemu ugodno provesti tri tjedna pisao sam u prošlom tekstu no izostavio sam dio o avanturističkim aktivnostima koje su glavna perjanica turizma u ovoj podhimalajskoj zemlji. Riječ je o alpinističkoj meki koja na svome sjeveru čuva više vrhova preko osam tisuća metara nego i jedna druga zemlja svijeta dok je s druge strane, na jugu, u nizinama, prekrivena gustim šumama što ljubiteljima avanture obećava širok spektar mogućnosti – od trekkinga do jahanja slonova.

Treking poslastice

Nakon što sam se vratio s Nepala većina ljudi s kojima sam razgovarao pitali su me jesam li bio na trekingu. Nisam. Jednostavno nije bilo dovoljno vremena za takvo iskustvo te sam odustao odmah na početku. Naime, vrlo bitan faktor vezan za trekking jeste raspoloživo vrijeme. Ako ste već prevalili toliki put logično je da idete na real thing, a to znači minimalno tjedan dana. Osobno nisam imao toliko na raspolaganju no s obzirom da planiram povratak prikupio sam dosta informacija.

Ture za trekinge se mogu naći iz Kathmandua i Pokhare, a idealna polazna točka ovisi o tome na koju stranu nepalskog dijela Himalaje želite ići. Ako se odlučite krenuti na Mount Everest Base Camp onda vam je u svakom slučaju zgodnija opcija krenuti iz Kathmandua. Za Manaslu Circuit i Annapurna Circuit bolja i povoljnija polazna točka je Pokhara. Ove tri duge ture su i najpopularnije na Nepalu i potrebno vam je između 12 i 15 dana za taj podvig. Od kraćih tura definitivno broj jedan je Poon Hill trek sa polaznom točkom u Pokhari. Riječ je o pet dana dugom hodanju kroz neke od najlijepših krajolika ove prekrasne zemlje tijekom kojeg se popnete od visine od 3 700 metara.

Što se cijena tiče one variraju ovisno o veličini grupe i broju dana provedenih na planini no bazična cijena za Annapurnu je oko 750 dolara a za Everest oko 1150. Poon Hill kao predstavnik kraćih tura ipak je razmjerno skuplji pa si ga možete priuštiti za 500-ak dolara.

Voda i nebo – nepalske atrakcije

Druga iznimno popularna aktivnost jest paraglajding. Za taj poduhvat idealna destinacija je Pokhara. Drugi najveći grad u državi je iznimno turistički razvijen za nepalske prilike te na samim obalama jezera Phewa postoji 50-ak agencija s kojima se da pregovarati. Osim toga iznad njega se diže 1600 metara visoko brdo Sarangkot s kojeg na dvije lokacije u sezoni poleti oko 300 paraglajdinga dnevno. Također, vrlo bitano je i da se prilikom polijetanja sa Sarangkota nudi nezaboravan pogled na Pokharu i prostrana jezera u okolici te ako imate sreće možete vidjeti i vrhove nekih od ‘giganata’, kako Nepalci vole nazivati planine preko osam tisuća metara.

Ako ste dobar i strpljiv pregovarač u predsezoni se cijena leta od pola sata može spustiti na 50 dolara što uključuje još i transfer te snimanje tijekom leta. U sezoni je ta cijena viša za dvadesetak dolara no u periodu od ožujka do srpnja vrijeme je bolje i veće su šanse da će vam se pružiti prilika vidjeti Annapurnu što je uvijek jedan od ciljeva ovog leta iznad Pokhare.

Uz paraglajding moram spomenuti i rafting. Nepal je dom rijeke Sun Kosi koju je National Geograpich svrstao u 10 najboljih rijeka svijeta za ovu aktivnost. Ako se odlučite na devet dana nezaboravnog iskustva pripremite i oko 500 dolara za pokriti troškove. No nije nepalska ponuda ostala samo na ovoj magičnoj rijeci već se diljem zemlje nudi mnoštvo iskustava na vodi. Svaka od rijeka nudi nešto drugačije jer je Nepal zemlja magične prirode i posebne vibre tako ako vam fali novca i vremena za Sun Kosi uvijek možete otići na jednondevni rafting na najpopulanijoj destinaciji tog tipa u ovoj maloj podhimalajskoj zemlji – rijeku Trisuli. Dnevni izlet će vas koštati 50ak dolara u sezoni, a za trećinu manje izvan nje. Sličan aranžman se može dobiti i za još neke rijeke poput rijeke Seti.

Adrenalin u šumovitim krajevima

Jungle safari ili tour, kako god vam drago, je turistička šifra za hodanje po šumi i traženje životinja. Vrlo često uključuje vožnju kanuuima i najdostupniji je i po vodičima najbolji u NP Chitwan. U ponudi se može naći dnevni, poludnevni te oni safariji koji se protežu na nekoliko dana. Dobijete vodiča i njegovog vježbenika te u rano jutro krenete u istraživanje. Odmah vas upute kako bježati od koje životinje te upozore ako imate neki preuočljiv komad odjeće i avantura može početi. Osobno nisam imao pretjerano dobra iskustva sa safarijem. Naime, uzeo sam poludnevnu šetnju i kanue te se odmah razočarao. Magla je u rano jutro bila toliko nisko da nisam tijekom veslanja vidio dalje od zatiljka mladog Engleza ispred sebe. Sama šetnja šumom je bila ugodna no očigledno nije bilo dovoljno vremena ni sreće da se ugledaju neke atraktivnije životinje pa sam se morao zadovoljiti pticama, jelenom i s nekoliko kostura davno preminulih stanovnika Chitwana. Ipak, treba biti pošten i reći da su iskustva putnika s višednevnih tura bila mnogo bolja.

Bez obzira na ishod najbolja lokacija za početak ovakve avanture je Sauraha, selo na samom ulazu u park. Čak i ako ne budete imali sreće na safariju velike su šanse da će vam nosorog u sumrak proći pokraj kavane u kojoj pijete čaj ili pušite nargilu.

Ono o čemu vrijedi povesti računa jest da ne kupite aranžman odmah u hotelu u kojem odsjedate jer ukoliko se prošetate po mjestu naći ćete znatno bolje pogodbe. Poludnevna šetnja s vožnjom kanua i ulaznicom za park se tako može pronaći za oko 30-ak dolara, a za duža bivanja u džungli se da isposlovati i bolja cijena.

Moralne dvojbe jahanja slonova

Jahanje slonova je pak ‘drugi par postola’. Većina slonova je uvezena iz Indije jer Nepalci svoje ne smiju loviti te je samim tim ovaj užitak skuplji. Vrlo se teško da pregovarati oko ove usluge te većina iznajmljivača drži cijenu od oko 25 do 30 dolara za samo pola sata šumskog lutanja na slonovskim leđima. Ipak ukoliko nemate moralne dvojbe oko jahanja debelokožaca ovo je zbilja zgodna stvar jer se na njihovim leđima možete divljim životinjama približiti znatno bliže no što biste mogli pješke. Na primjer nosorozi vas ne vide kao opasnost ili žrtvu te ih imate prilike vidjeti sa svega par metara, a krajolik kojim vas vode vodiči iz Saurahe zbilja je lijep i isplati se potrošiti novac na to.

Na kraju valja istaknuti da Nepalci slonove tretiraju mnogo bolje nego Tajlanđani i Indijci no ukoliko vas to smeta uvijek imate krasnu alternativu u vidu posjeta utočištima slonova u okolici Chitwana.

Nije ovo sve što Nepal krije u svojoj avanturističkoj ponudi no ovaj kratak presjek će, nadam se, poslužiti za orjentaciju prije no što odete na put. O trikovima prilikom kupnje pašmine i kukhrija te turističkoj ponudi na rubu zakona čitajte u narednim tjednima.

Tekst se može pročitati i na stranicama portala Travel – advisor. eu

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , , , , | Ostavi komentar