Vodič za uzbudljiv road trip na Mallorci

Kad se spremate za put uvijek će se naći netko tko će postaviti ono famozno pitanje ‘a šta ćeš tamo’ no na taj tip ljudi se obično ne obazirem i dosta često se čak i ne potrudim objasniti svoje razloge. Ipak postoje mjesta za koja će vam čak i vodiči i pasionirani putnici reći da nema razloga da idete tamo. S nečim sličnim sam se susreo kad sam kupio karte u sred turističke sezone za Mallorcu.

– Pa bolje ti je ić doma u Sućuraj nego na Mallorcu. Tamo su samo beton i plaže, zaključio je moj prijatelj, inače putnik s preko 70 posjećenih država, i dao mi misliti.

Prije nego uđem dublje u priču, odmah vam mogu reći da je Mallorca mnogo više od betona i plaža.

Pogled sa najsjevernijeg rta na otoku

Mallorca, najveći otok Baleara, ima gotovo perfektnu klimu, sjajno razvijen turizam i vrlo dobru reputaciju, pogotovo među Nijemcima i Austrijancima, tako da je jedna od omiljenih europskih destinacija za ljetovanja.

Kroz glavni otočki aerodrom onaj u Palmi godišnje prođe prema dostupnim informacijama gotovo 30 milijuna putnika što je jedva zamisliva brojka za otok svega desetak puta veći od Krka. Upravo zbog toga odlučili smo se za smještaj unutar otoka i rent a car.

Krajem srpnja povratna karta iz Beča je koštala svega 600 kuna po osobi, a s prevozom do austrijske prijestolnice i natrag do Zagreba još dodatnih 300. Letovi nisu bili u neka divlje sate pa se tako s lakoćom isti dan moglo stići iz Zagreba do Mallorce.

Nakon pretresanja brojnih smještaja izabrali smo prostrani apartman u bivšoj tvornici tekstila u Solleru , gradiću na pola sata vožnje od Palme okruženom nasadima naranči. Rent a car koji nije tražio polog i smještaj za dvije osobe tijekom šest dana (i noći) koštao je oko četiri tisuće kuna.

Palma – živahni centar otoka

Tijekom pet aktivnih dana stigne se obići manje-više cijeli otok. Podijelili smo obilazak u etape i ostali fascinirani onim što smo vidjeli i doživjeli.

Najveći grad na otoku je Palma koja ima dvostruko veću populaciju od Splita. Bizantski, maurski i španjolski utjecaji te estetski zahvati od sredine 80-ih od ovog grada su napravili prilično šarmantno mjesto. Osovina koja se pruža od Placa Major do katedrale i spektakularne fontane ispred nje vas vodi kroz stari grad. Živahana, a opet mediteranski opuštena atmosfera opit će vas brže od španjolskog vina no imajte na umu da je Palma destinacija na kojoj prije no što sjednete u restoran obavezno pogledate cjenik. Najbolji način obilaska grada je biciklom iako se centar lako prođe i pješke.

U gradu se, malo izvan centra, nalazi i jedna od kraljevskih rezidencija s pripadajućim parkovima, a iznad Palme nadvio se i jako lijepa kružna utvrda Bellver s koje možete sagledati veličinu grada i prebrojati kruzere.

Za ljubitelje nogometa valja napomenuti da se nedaleko od Bellvera nalazi i lijepi stadion Mallorce. Ukoliko koristite rent a car zgodna je informacija da je parkiranje dozvoljeno gdje god nema izričite zabrane, ukoliko je oznaka plava parking se plaća, a ako je znak na cesti žuti parkirati se ne smije. Obratite pažnju na mjesta za invalide koja su slabo označena. Dobra je vijest da na Mallorci parking uglavnom ne košta više od 1 eura po satu.

Palma, centar otoka, u svom punom sjaju

Skriveni šarm Valldemosse i Sollera

Na zapadnom i jugozapadnom dijelu otoka se krije pravo blago prekrasnih malih mjesta. Ukoliko od Palme krenete prema unutrašnosti dva gradića ne smijete propustiti – Soller i Valdemosu.

Crkva sv. Bartolomeja nalazi se na glavnom trgu u Solleru

Stiješnjen između mora i vrhova Serre de Tramuntane pruža osjećaj idiličnog, starog, mediteranskog gradića. Uske kamene ulice ispunjene su voćnim i cvijetnim štandovima, suvenirnicama i restorančićima. Glavna točka u gradu je definitivno Placa Constitucio kojim dominira neobična crkva svetog Bartolomeja na kojoj su radili Gaudijevi učenici što se odmah da primijeti. Šušur na trgu svakih pola sata razbije staromodni drveni vlak koji vozi u smjeru Port de Sollera i Palme te je prvorazredna turistička atrakcija. Inače, na Mallorci većina mjesta smještenih u unutrašnjosti ima svoju luku u najbližoj uvali koje su dominantno namijenjene turistima dok domaći zadržavaju svoj mir.

Detalj s ulica Sollera

Valldemossa je pak svijet za sebe. Tijekom 15-ak godina aktivnog putovanja razvio sam posebnu naklonost malim mjestima i na mom popisu ih je popriličan broj no mogu reći da do sada nešto bajkovitije od Valldemosse nisam vidio. Mjesto je to gdje je i poznati poljski skladatelj Fredric Chopin tražio utočište. Isprepleteni maurski i španjolski utjecaji nadopunjeni morem cvijeća i fantastičnim pogledom od ovog gradića čine skriveni dragulj. Zanimljiv detalj su male, šarene ikone zaštitnice svete Cataline Thomas koje vas prate sa gotovo svakog zida u mjestu. Također, lokalci će vam reći da se u gradu može pojesti možda i najbolja paela na Mallorci. Otiđite u Valldemossu predvečer i dopustite svim osjetilima da uživaju.

This slideshow requires JavaScript.

Vidikovci od koji prolaze trnci

Krenete li prema krajnjem sjeveru čekaju vas nezaboravni vidikovci i sok od naranče. Zavojita cesta preko Serre de Tramuntane natjerat će vas da stanete uz cestu i uživate. U samom podnožju iste nalazi se Fornalutx, san svakog planinara i fotografa. Žuti, kameni gradić glavna je polazišna točka planinarskih tura, a daleko od turističke vreve možete s lokalcima za vrlo nisku cijenu uživati u narančastom nektaru koji konobari cijede ispred vas. Svakako sjajno mjesto za prvu jutarnju kavu na vašem road tripu.

This slideshow requires JavaScript.

Na krajnjem sjevero-zapadu otoka nalazi se Cap de Formentor. Riječ je o bajkovitom svjetioniku ‘na rubu svijeta’. Nalazi se na vrhu poluotoka te do njega vodi cesta koja obiluje spektakularnim vidikovcima, a šećer vas čeka na kraju. Uz put se nalazi mjesto Pollenca koje je poznato po izradi predmeta od kože no sam grad nije ostavio poseban dojam na mene.

Na ruti između Fornalutxa i Pollence nalaze se i dva najviša vrha na Mallorci no Puig Major ne možete posjetiti, jer se na njemu nalazi vojna baza.

Istok za ljubitelje arheologije i špilja

Istok otoka domaće stanovništvo još uvijek smatra svojim, dok zapadni pripada ‘njemačkim turistima’ što ćete vrlo lako primijetiti već na cesti gdje lokalci apsolutno odbijaju poštovati prometna pravila. Taj dio otoka je nešto uspavaniji no i on krije brojne interesantne lokacije.

Naime, ako putujete iz Palme ili Sollera u ovaj dio Mallorce mogle bi vas zainteresirati prapovijesne arheološke iskopine. Riječ je o talaiotima, megalitskim zdanjima iz brončanog doba, kojima Mallorca, a i Menorca obiluju.

Ukoliko ste ljubitelji uličnih sajmova put će vas vjerojatno navesti četvrtkom u grad Inca koji se hvali najvećim tjednim događajem takve vrste na otoku. Grad sam po sebi je prilično neupečatljiv, a ako se odlučite skoknuti do njega zbog sajma imajte na umu da zna biti problema s pronalaskom parkirnog mjesta ili kasnijim pronalaskom vlastitog automobila.

S druge strane, Arta, grad okružen nacionalnim parkom Llevant nudi atraktivnu sakralnu arhitekturu te kako se iz imena može naslutiti vrlo kreativne domaće umjetnike. Za obilazak grada i uspon do svetišta svetog Salvadora dovoljno vam je svega sat vremena.

This slideshow requires JavaScript.

Ipak najatraktivniji lokalitet na ovom dijelu Mallorce su špilje Drach koje se nalaze nedaleko od Porto Crista. Riječ je o velikom sustavu horizontalnih špilja koje se spuštaju i dvadesetak metara u dubinu te kriju čak i podzemno jezero. Rijeke turista se slijevaju svakodnevno na ovaj lokalitet, a za to zadovoljstvo ćete morati izdvojiti 20-ak eura. Sam Porte Cristo jedno je od mjesta s najpristupačnijom restoranskom ponudom na otoku.

Do mora preko kamena i pijeska

Plaže su jedan od light motiva Mallorce i tu vjerujem da nećete ostati zakinuti. S obzirom da sam i sam otočanin te samim tim prilično strog što se tiče mora i plaža ne mogu reći da su mi omiljeni dio putovanja na Baleare no ne mogu reći ni da sam razočaran.

Nakon što smo obišli desetak različitih uvala po preporukama lokalnog stanovništva mogu reći da će Playa Caló de ses Llisses i Platja de Formentor pružiti lijepo mjesto za kupanje. Llisses je mala plaža nedaleko od Palme na kojoj se uglavnom kupaju lokalci… a oni znaju što vrijedi. Formentor je puno veća i sitni pijesak prostire se kilometrima oko vas. Idealno ju je posjetiti u kasnim poslijepodnevnim satima i uživati u morskim radostima te krasnom zalasku sunca.

Playa Caló de ses Llisses skrivena je i koriste je uglavnom domaći ljudi

Nekolicina vrlo poznatih i razvikanih plaža poput Cala Deià, Sa Calobra i one u Port de Pollenca kriju i neka neugodna iznenađenja. Naime, plaža Cala Deia izgleda na fotografijama kao intimni raj no u biti je pretrpana i apsolutno je nepraktična zbog golemih okruglih stijena na kojima biste trebali ostaviti stvari, a ulazak u more je čisti alpinizam. Sa Calobra je zbilja prekrasna kao i na fotografijama no vrlo se teško do nje dolazi što joj je najveći minus. Na posljetku malo bizaran razlog zbog kojeg se na ovoj listi našla plaža u Port de Pollenca, a to su male hridi tik pod površinom mora. Naime, sitni pijesak se pruža uz šetnicu i prvih par metara po ulasku u more no dalje od toga je gotovo nemoguće plivati jer je more pred plažom načičkano oštrim hridima o koja zapinjete laktovima, stopalima i koljenima.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Balun u Budinoj domovini

Balun i Nepalci su simpatičan par. Nepalci strašno vole nogomet, ali na FIFA-inoj ljestvici su zalipljeni za dno i već par godina nemaju pravu ligu već nekakav turnir. Usprkos svemu, na ulici klinci veći i manji neumorno nabijaju balune, naranče i krpe imitirajući svoje idole s TV-a.

– Za sve je kriv predsjednik saveza. Kurbin sin ukra je pare za obnovu stadiona – smrknuto mi objašnjava Bisham, Nepalac s britanskom diplomom i nekoliko balkanskih prijatelja – skoro nam je i ligu ukinuo. Sad igraju neki turnir. Ma više to i ne gledam,  zaključio je vidno frustriran pa ga nisan puno pila. Ipak nije moga proć bez da makar malo ispipam kako to izgleda kod njih.

Zapadna tribina se jedva drži

Uglavnom predsjednik kojem se ne mogu sitit imena, mislim da je u pitanju neki Sherpa[1] je navodno bia heroj nacije dok je igra balun, ali je posta strašno korumpiran kad se dokopa vlasti. Namištala su se prvenstva, nestajali su šoldi. Kad je 2014. potres razvalia nacionalni i pola zemlje, sve je stalo. A Sherpa je i dalje dobiva plaću. Navodno su iz inozemstva dobili i puno love za obnovit stadion, ali eto predsjednik kaže da nema tih para više.

– Znaš, pola igrača iz lige je otišlo radit u inozemstvo zadnjih par godina. Rade ljudi ko građevinci. Bolje ih plate nego da igraju nogomet, tužno zaključuje svoju priču Bisham.

Nakon njegove priče, koja je budimo iskreni zvučala poznata, mora san poć vidit stadion. Odma ujutro san rikšom otiša prid to zdanje. Nisan zna šta očekivat, ali bia san pozitivno iznenađen. Tribine su još stajale. Bio je ograđen, a nekoliko radnika je sjedilo na maloj skeli. ‘Kad su oni unutra, moraju postojat neka vrata’, mudro san zaključia i da se u potragu. Nakon par zaustavljanja nabasa san na mali ulaz u ogradi i naravski uša unutra. Nikog nije bilo u kiosku koji bi triba bit neka recepcija. Korak po korak, ko da mi je tu misto doša san i do druge ograde di me neki tip u odijelu (bilo je 30 stupnjeva) ferma.

  • Šta trebate, sir, upita je uljudno gospodin.
  • Ja sam novinar iz Europe i pišem reportažu o nepalskom sportu, hladnokrvno san laga, što je virujen sasvim opravdano s obzirom da san stvarno tia vidit kako to izgleda iznutra.
  • Oh, dobro onda. Prođite i pazite znaju padat komadi tribina, ljubazno me upozoria tip za kojeg virujen da je bio stadionski čuvar.

Na igralištu je treniralo par atletičara, a po tribinama su zjapile rupetine i armatura. Malo san se prošeta i prova zamislit kako je to izgledalo kad nije bilo srušeno. Kako bi bilo tu spremit gol u 93. minuti i zaletit se prema publici onako euforično klizit na kolinima prema korner zastavici…nisan uspia iako san se potrudia. Dobro, šta sad, netko meditira na piramidama i u crkvama, a ja na igralištu.

Nije baš Poljud, ali ipak izgleda ko lipo misto za igrati

Mora bit da je bia simpatičan stadion. Doduše, kojim tempom ga obnavljaju ko zna koliko će proć dok opet neko ne zaigra tu.

Sad mi je bilo jasno ono o čemu je Bisham priča. Moram priznat da san bia malo utučen zbog tragične sudbine ljubitelja baluna u ovoj prijateljski raspoloženoj zemlji. Ipak, nadu da će balun u Nepalu dobia san par dana kasnije. U Pokhari, drugom najvećem nepalskom gradu, sprijateljija san se s jednim opićenim Francuzom s kojim sam planinario po okolici. Putem prema tibetanskom izbjegličkom selu smo srili nekog dobroćudnog Turčina koji nam se pridružia taman kad smo ispod puta u jednoj maloj udolini čuli viku. Dica su igrala na balun i dovikivala su nam pokazujući da dođemo. Nije nam puno tribalo, spustili smo se niz prašnjavu padinu i upali u ekipu. Zavrnili nogavice, mobitele spremili i zaigrali tri na tri s 12-godišnjacima na prašnjavoj, kvrgavoj ledini.

Ovo je druga ekipica s kojom sam jednom zaigrao u parku u sred Pokhare

  • Jel vam triba para, pita ih je dobronamjerno Alan, moj prijatelj Francuz
  • Ne triba, ali bi bilo lipo imat novu loptu, skromno je odgovoria dječak
  • Koliko je balun, uskočia san
  • 300 rupija (3 dolara), neko od dice promrmlja, dok smo se mi gledali misleći kako bi im dali i više
  • Oćete još novca, oće vam bit dovoljno, ponovia je Alan
  • Ne, hvala vam. Lopta nam je dovoljna da se možemo igrat, mudro je zaključia simpatični školarac sa savršenim engleskim.

Za Nepal još ima nade.

[1] Kasnije san naša točno ime, Karma Tsering Sherpa, i poveza s pričom

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Češki ‘badass’ od čije je kože napravljen bubanj

Heroji, vođe, generali, pobjednici pune knjige iz povijesti. Desetak godina u školi su mi sa tih stranica padale godine, imena i bitke, a evo sad kad san se po ko zna koji put vratia iz Praga iznova san zaključia da su jednoga zaboravili. I to ne bilo kakvoga. Nego jednog opakog, češkog badassa – Jana Žižku.

Foto: eurozpravy.cz

Isto ko šta odgovorno tvrdin da bi Smoje proda milijune knjiga da je pisa na nekom od ‘velikih’ jezika tako stojin i iza toga da bi se o Žižki snimilo ijadu filmova da je slučajno Englez, Nijemac ili ne daj Bože Francuz.

Žižku je pod svitla reflektora tadašnje europske vojne scene igron slučaja gurnija jedan puno miroljubiviji Jan. Jan Hus je bia svećenik kojen je dopizdilo šta se prodaju oprosti, šta je crkva bogata i raskalašena, a narod siromašan. Inače profesor na praškom sveučilištu Hus je bia ugledan i puno je drobia kontra papa. Obojice. U to vrime su bila dvojica koji se nisu mogli dogovorit koji je pravi. Hus nije bira tako da je izvriđa obojicu i oba su ga ekskomunicirali. Ali njega nije ni to zaustavilo tako da su mu morali doć glave. Jadni Jan Hus izdan od kralja gadno je nagrabusia u Konstanzu. Ukratko zapalili su ga ko heretika.

Ako ga je izda kralj, nije ga izda narod, a ni opaki Žiška. Kad su počeli husitski ratovi Žiška je već bia prekaljeni veteran s masu bitki iza sebe i okom manjka kojeg je izgubia kad je sa Litavcima i Poljacima na Grunwaldu tambura teutonske vitezove. Ovaj put je bilo drugačije jer iza sebe nije ima ozbiljnu vojsku nego hrpu neukih seljaka, nešto skromno opremljenog plemstva i svoju vojnu snalažljivost. S druge strane mu je stajala jedna od vodećih sila poznatog svita – Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, Austrija i braća Mađari, križari i malteški vitezovi.

I da, Žižka nije izgubia niti jednu bitku u tim ratovima. Zapravo, neporažen je bia cili vojni život. Uspia je u kratko vrime dovest ovu svoju razularenu masu vjerskih fanatika u red i usput je patentira primitivni tenk u 15. stoljeću. Wagenburg su ih zvali, a zapravo je bila rič o običnom drvenom vagonu u koje bi utrpa ljude, da im pištolje i reka im da pucaju na Nijemce. Žižka bi u međuvrimenu vitla ogromnim maljem i razbiva glave onima šta u bjegu padnu s konja. Bia je strah i trepet tadašnje Europe.

Pokušavali su njemu Nijemci i češki katolici doskočit na puno načina. Osta je Žižka i bez drugog oka, ali opet je bia pretvrd. Priča kaže da su Nijemci okružili jednom prilikom njegove trupe i taman kad su mislili da ga imaju iz okolnih šuma se pojavia još jedan obruč Žižkinih trupa koji ih je grozno razbia. Kratak vodič na temu ‘Kako izgubit od slipca’.

Ipak daleko od toga da je Žiška bia običan slipac. Ja osobno smatran da je bia potpuno lud. Prid samu smrt, teško obolia od kuge, naredija je svojin podanicima da mu oderu kožu nakon šta umre.

Zadnja želja mu je bila da od njegove kože naprave vojni bubanj kako bi nastavia svoj narod vodit do pobjede.

Objavljeno u Vodičke priče | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Ljubazni dileri u skrivenom Kathmanduu

‘Jesi li to i ti u Kathmanduu‘, poruka je koja me dočekala na mobitelu samo dan nakon šta san stiga u glavni nepalski grad. Bila je to Jelena. Simpatična Crnogorka koju sam poznava po putopisnoj, pomalo meditativnoj poeziji, a ona mene po švrljotinama iz svita. Nismo se nikako uspijevali srist na brdovitom Balkanu, ali eto izgleda da smo se potrefili na drugom kraju svita.

Par poruka i dogovorili smo se da ćemo se napokon upoznati, a i da će mi pokazat grad s obzirom da se njoj jedno putovanje pritvorilo u višemisečni boravak u zemlji mira i ljubavi.

Jele od Crne Gore pojavila se pred mojim hotelom praćena dicom iz ulice, a koncentraciju joj je iz nekog meni nepoznatog razloga remetila diskusija s taksistom koji je uopće nije vozio, no ipak me je odma prepoznala. Jedna bajadera kao poklon i prvih desetak minuta je postalo jasno da se s putničke strane dobro razumimo. Skakali smo s teme na temu, a Jelena je u zanosu govorila o ovoj magičnoj zemlji – ljudima, hrani, transcendentalnim iskustvima i vrhunskom rocku koji vlada diljem Thamela isto kao i u sakrivenin rupama Kathmandua. Ona je svoje vizije Kathmandua temeljila na Pešićevim citatima, a ja svoju na Sekelju i Pauletiću – ona u poetici, a ja u realnosti, ona tu misec, ja dva dana, a oboje oduševljeni i opijeni gradom koji luduje i smije se oko nas.

Noćni Thamel misto je di se možete susrest s jednim skrivenim Kathmanduom

Nakon par dana dogovorili smo sastanak u nekakvom kafiću koji ja naravno nisan moga nać. Luta san po Thamelu, tražia priko navigacije vražiji kafić, ali nikako… u jednon trenutku san se zaustavia isprid dućana kad su mi prišla dva mladića. Imali su nekih 25 godini i obojica su mi bili malo priko ramena.

– Hašššiš, marijuana, zašišta je jedan od njih

– No thanks, odgovoria san pristojno

– Cocain, heroin? upita je sad drugi

– No, opet san dobacija odmjeravajući njih dvojicu koji, budimo realni nisu izgledali pretjerano opasni, ali i policajca koji je staja trideset metara dalje

– Kako mi sve to nudite, a policajac je blizu

– Don t worry my friend, he is very cooperative, zavjerenički se nasmija opet onaj prvi usput nudeći mi neke droge za koje nisan ni zna da postoje

– Ma neću brate nikakve droge, mani me se

– Maybe – girl, zaškiljija je na jedno oko moj maleni kriminalac

Samo san odmahnia glavom. Zamislili su se, pogledali se malo zbunjeno s obzirom da im je na brzinu ponestalo artikala u dućanu.

– Huh…maybe boy, proba je sumnjičavo opet kolega u nadi da je muška prostitucija nešto što ovaj ‘visoki’ Europljanin od 171 cm traži.

– Definitivno ne, nasmija san se, a njih dvojica su se cili unezgodili. Doša čovik u njihovu zemju, a oni mu nemaju šta za ponudit. O jeben te živote.

Vidia san njihovu muku pa san prikinia šutnju

– A momci, znate li vi di je ovaj kafić, pokaza san in ime na papiriću

– Ooo of course, my friend, uzviknili su.

Veselo su me poveli dobrih pola kilometra kroz centar grada časkajući o mojim turističkim iskustvima i problemima koje muće poštene dilere u Kathmanduu. Žalili su se kako je cijena hašiša pala, a i da više ni Ameri nisu dovoljno glupi da kupuju falš robu. Skoro mi ih je bilo ža.

Na kraju su me izgrlili i izjubili na ulici isprid restorana, lipo smo se pozdravili, a oni mi poželili dobrodošlicu u njihovu zemju. Nisu me čak ni pare tražili.

– Jeben ti sriću, ovde su čak i kriminalci simpatični. Nikad zarade s ovakvom ljubaznošću kod ovih momaka, zaključia san se češkajući se po glavi ispred restorana di su me ostavili. Tapnia san se po zadnjen džepu…pih, ni takujin mi nisu ukrali.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , , | Ostavi komentar

Yogy – prorok iz Pashupatinatha

Maka san kušin s glave i izvadia čepiće iz ušiju. U sebi san nemilice beštima jer su na gradilištu pored moje punistre opet štemali. Sia san na posteju i onako slip bez leća kroz punistru vidia dva radnika di side priko puta. Jedan mi je mahnia. Mahnia san i ja njemu, šta ću, triba pozdravit čovika. Dok san dolazia sebi odma nakon onih beštimji prošlo mi je kroz glavu  – ajme danas idemo vidit Pashupatinath.

Pashupatinath je inače jedno od najsvetijih hinduističkih kompleksa sa skoro 500 hramova  i misto di bi volia bit spaljen nakon smrti svaki nepalski hinduist. Masu je bitna i rijeka Bagmati koja se na kraju puta ulije u moćni Ganges pa iz te činjenice vuće svoju svetost.

Pogled iznad Pashupatinatha

Odma san malo živnia, strča na doručak i u to je stiga i Rewati. Osmjeh od uha do uha i masu strpljenja bilo je njegovo jedino oružje u borbi s mojih milijardu pitanja.

Dok smo izlazili lagano san u prolazu prigovorija gazdi koji je ljulja glavom sa strane na stranu i juriš prema mom prvom hinduističkom svetištu. Nisan vjernik, ali su me uvik fascinirale bogomolje i druge sakralne građevine. Volin poć vidit lipu crkvu, džamiju, sinagogu, ne diskriminiran ništa i uvik stvaran slike u glavi kako se i zašto to gradilo.

Kad smo ušli u Pashupatinath, bilo mi je sve jasno. Dobro, skoro sve, neću sad pretjerivat. Ono šta oću reć je, bilo mi je jasno zašto su ga gradili. To nije samo sveto misto, nego i pijaca, spalionica mrtvih te misto okupljanja i druženja mistika svih vrsta. Veličina kompleksa se s ulaza nije mogla pojmit, ali zna san da je ogroman. Čita san o tome, a i Rewati je ponovia jedno trideset puta. Ono šta san odma moga vidit je spektakularna građevina, malo rasklimana potresima i bili dim koji se diza iznad jednog dila kompleksa.

Neki me naporni vodič nateza za rukav i laga me da moran njega unajmit ako oću unutra. Rewati se konzultira s jednim prilično zapuštenin yogijem oko nekih bobica i nije bia od neke koristi u ovoj situaciji pa san ovoga lagano udavia pričom kako sam i ja vodič. U trenutku kad san uspia govorit i pri tome kvalitetno lagat više od njega, kolega vodič je bia poražen. Moj nasmješeni prijatelj je odnekud izvadia sokiće u tetrapaka i odma me upozoria ‘pazi se majmuna, ovde su nezgodni’. Malo san se zahihota, a onda san vidia da isprid jednog malog hrama stoji četa od pet, šest komada i da me namrgođeno gledaju. Odma san ubrza malo i sakria sokić.

Ovaj je već opljačkala nekog drugog pa san bia siguran

Nizali su se hramovi, a ljudi je bilo sve više. Kad smo došli do Bagmatia, gužva je bila grozna. Bili se dim diza pedesetak metara dalje, a prašina je hrskala pod zubima.

– Tu spaljujemo mrtvace, reka je moj prijatelj upirući prstom u dim.

Malo me prošla jeza, ali znatiželja je ipak zajebana stvar.

– Ovo je najbolje misto u Nepalu za bit spaljen. Još ako se uspiješ oprat u rijeci prid smrt onda si sritan Nepalac, objašnjava je

Vrane su ciloj priči davale neki jeziv prizvuk

S jedne strane mosta se pušilo nekoliko platformi za spaljivanje, a na drugoj se tek slagala potpala. Neke crne ptice su jurile u niskom letu, a par bilaca se guralo po mostu kako bi uvatili šta bolje misto za slikat krematorij.

– Rodbina slaže drva od jutra, a u međuvremenu se i pokojnika priprema za spaljivanje. Pere ga se i oblači po hinduističkim pravilima. Možda ne znaš, ali najstariji sin ocu obrije glavu i ostavi samo jedan čuperak na vrhu, nadoveziva se Rewati na ono šta smo vidili.

– I onda ga bogovi povuku za čuperak, upita san pokušavajući razumit priču

– Možda, odgovorija je s osmijehom i slagnia ramenima.

Na drugu stranu rijeke desetak ljudi je sidilo na travi i marendavalo. Odma me malo zgadilo, jer je oni dim od spaljenih ljudi vitar nosia ravno na njih. Neka se čakula ozbiljno zahuktala doli i njima dim ni najmanje nije kvaria tek. Vrane su vrebale i ovde neku spizu.

Marenda se ne smi priskakat… nije zdravo

U cilom kompleksu je vladala nekako opuštena, pomalo vesela atmosfera. Na jednin skalama je sidilo desetak yogija. Neki su bili kvalitetno napušeni pa su samo žmirkali u sunce. Drugi su aktivno radili na tome da dosegnu takvo stanje, a njih par je uvatilo desetak turista u trapulu i muzlo im pare.

– Ova dva su ti falši yogiji. Ima i takvih, kaza mi je moj drug.

Par njemačkih turista je tonilo u prevaru sve dublje, ali su se pri tom, moram priznat, odlično zabavljali.

Sve šta je reka bilo je točno

Rewati je odgovara strpljivo na par stotina pitanja, a ja san mimoilazija yogije i druge vjernike sakrivajući stvari od agresivnih majmunica sa jasno izraženim dojkama. Tad smo iza kantuna vidili njega. Sidia je mirno i meditira. Srili su nam se pogledi a on je napravia mot rukom ko ‘mali dođi vamo’. Prisa san, a on me posua cvićem po glavi i u ruku mi da Budino voće i simbol Boga majmuna te mi je odlučia proreč zeru sudbine. Poručia mi je ‘neko će te pitat pare. Nemoj dat jer ih nećes dobit nazad’. Posli toga me pita 200 rupija. Ladno san mu da lovu. Mora da je yogi pomislia ‘ala debila, pa sad san mu reka da ne daje pare’…

Eto zato se nikad neću obogatit.

Lakši za 200 rupija uputili smo se nazad. Kako smo se zapričali nisam ni primjetio da smo na brdašcu povrh rijeke i da imam genijalan pogled. Hramovi su stršali načičkani na sve strane, jedna se lomača crvenila pored rijeke, a more kaotičnih zvukova je izranjalo ispod nas. Sta san i promislia ‘e ovi put si stvarno daleko otiša’.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , | Ostavi komentar

‘Bogati investitor’ i kutija za postole

Svanilo je i moje prvo nepalsko jutro. Probudilo me žestoko nabijanje nekoliko desetaka čekiča s prvim zrakama sunca koje su ušle u moju sobu. Znate, sa onog gradilišta s kojeg se buka ne čuje, kako je reka moj dobri indijski gazda. Vrag mu sriću odnia. Opra san zube, pozdravia se s radnicima koji su me gledali kroz punistru, nataknia cvike i krenia popit kavu nakon doručka kad mi je nakon svega pedesetak koraka u susret došla žena od svojih četrdesetak godina i pružila obje ruke prema meni. Lipo mi se obratila, ali ipak me iznenadila s obzirom da san upravo pokušava išćeprkat zaostali krmelj ispod cvika pa nisan bia baš skoncentriran.

Trgovina u izbjegličkom kvartu… šareno ko sa razglednice i daleko od pogleda turista

– Dobri mladiću, bi li ti meni kupia mlika za dicu. Živi nas 9 u jednoj kućici otkad nam je potres srušia sve, upitala me ta malena žena i uzela me hrapavin rukama nježno za podlakticu

– Nisan vas dobro razumia, pita san malo zbunjeno. Nisan se odma snaša, šta ću.

Ponovila je ona meni sve brzo, dodala još detalj, dva, a meni je u međuvremenu došlo do mozga – peca me na najstariju moguću foru.

Inače, fora s kupovinom mlika u prahu za dicu jedan je od najrasprostranjenijih trikova među sitnim prevarantima. Naime, povedu vas u trgovinu i kupe naravno najskuplje mliko u prahu koje ima pokušavajući nažicat nešto više od prvotnog dogovora. Nakon toga vas još malo gnjave i kada se raziđete lipo sa blagajnikom podile pare, trgovac vrati mliko u dućan do idućeg turista.

Ipak, nije mi da vrag mira. Prošlo mi je kroz glavu da san novi u gradu i da bi bilo zgodno vidit di će me ova priča odvest. Odlučia san potrošit na to novo iskustvo 15 dolara i prihvatia san igru.

Uglavnom, gospođi san kupia neko sridnje pakiranje mlika, a ona me pozvala na chapati (palačinke) i masala čaj sa sedan vrsta začina kod sebe doma. Puten me je još odvela u hinduističku pagodicu u centru grada i prilipila mi tiku na čelo. Pokupili smo i njenu navodnu sestru i sili u lokalni taksi. Sunce je pržilo, a prašina se kroz otvorenu punistru lipila po mojim cvikama.

Iako san se osjeća sigurno isto mi je bilo drago šta nisan ponia sve pare sa sobom. Ima san taman dovoljno da ako me budu pljačkali ne bude neugodno ni njima, a ni meni. Uglavnom, tete su nadograđivale priču i budile sažaljenje svim dostupnim sredstvima, a mi smo u međuvremenu izašli iz Kathmandua i stali u nekakvom devastiranom predgrađu.

Dica su trčkarala po cesti, a neka se ekipa malo dalje pokušavala bavit građevinskim radovima. Mene su dvi gospođe pomalo hvalisavo vodile susjedstvom  dok su mi se dica višala po rukama. Scena tako poznata iz Kenije no ovdje se sve to nekako uglađenije i tiše zbivalo, onako sa stilom.

Odjekivali su usklici dice i udarci čekiča dok smo prolazili golemom čistinom na kojoj je navodno nekad stajalo cijelo naselje

Kad smo ušli lipa mala Tina, ćer od ove šta me dovela, odma je metnila kuvat čaj, a i chapati su bili spremni za čas. Raspričala se stara o tome kako su beskućnici jer im je potres sve razbia. Kaže, bili su bogata familija, a eto sad sirotinja. Skupilo se par klinaca, šta njihove dice, šta sestrine. Sva bosa.

Dok smo jeli počeo sam slagat mozaik same priče. Kaže, gospođa da njima triba izvor zarade da bi se vratili na noge i da ona ima sina koji bi tia radit. Volia bi čistit postole, ali nema opremu. Naravno, pitanje je bilo hoću li mu kupit opremu, ali nije to išlo onako ‘u glavu’ nego lipo izokola.

Uglavnom kad san ja pita koliko košta, ona je najmanjeg dječaka poslala po nekog, a taj neko se pojavia za brat, bratu dvadeset sekundi. Ko da je iza vrata čeka.

Od malih nogu se triba pripremat za rukovodeće pozicije

Visoki Indijac je nosia ogromnu kutiju s opremom za postole. Pravi trgovac, nasmješen, slatkorječiv i slikovit. Sve je on izvadia i objasnia usput obasipajući me komplimentima. Odbija je reč cijenu prije nego završi izlaganje, a bija bi mi i postole očistia da nisan slučajno bia u starkama.

– Nego recite vi meni ‘how much’, pita san inzistirajući na odgovoru.

– 420, ispalia je

– Čega? – pita san znajući da cijena nije u nepalskim rupijama što mi je istovremeno tiralo smijeh na usne i ideju da triba sad poć ća kad ga odbijen.

– Pa dolara, odgovoria je ko da se podrazumjeva da ću istrest dvi ijade kuna za kutiju za postole

Tu su nam se planovi razišli, a ka šta san reka došlo je vrime da se i ja rastanen s njima. On se skoro uvridija mojim odbijanjem tako sjajne ponude, a fameja je ostala duboko razočarana još jednim bijegom ‘bogatog investitora’.

Lipa Tina, teta i mali rođak rado su se slikali sa mnom usprkos propalim poslovnim planovima

Ipak pristojno su mi obećali da će me vratit u centar grada pa san se i ja malo raznježia. Pošteni neki prevaranti, a čak nisu ni prevaranti nego judi koji se trude izvuć iz bijede. Za kraj san odlučia potrošit svih onih 15 dolara pa smo otišli do lokalne trgovine da kupimo još namirnica koje će vratit u dućan kasnije.

Sili smo u taksi i dvadeset se minuta vozili u tišini. Pozdravili se i razišli bogatiji… oni za 15 dolara, a ja za još jedno iskustvo. U povratku san ja platia taksi, ako koga briga.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , | Ostavi komentar

Welcome to Nepal, my friend

Treći put je blicnia samostojeći fotoaparat, a ja san debilno žmirnia očima isto ko i prva dva puta. Opet san ispa ko narkoman na slici za vizu. Nije mi se dalo više mučit sebe rano ujutro pa san odlučia riskirat i s tom kriminalnom, a mladi službenik mi je udria pečat, nasmija se i uzea mi četrdeset eura. Tribalo je još proć kontrolu i skupit prtljagu prije nego punim plućima udahnem Nepal.

Prtljaga nije bila problem s obzirom da san letia iz Zagreba pa moja mila roditeljica nije imala priliku u prtljagu ubacivat stvari koje me mogu uvalit u probleme ka šta je to bia slučaj kad san prije sedan godina letia na Kubu. Naime, tad mi je moja draga mater inkognito u žep od jakete ubacila švicarski nož ako mi zatriba na turističkom putovanju. Mrki pandur me na aerodromu u Zagrebu samo ošinia pogledom i pita ‘da di ću ja s tim nožem’. Kako me gleda uvjeren san da me od pendrekanja spasia samo moj sitan stas i urođena umiljatost. Šokiran san objasnia čoviku i on je s razumjevanjem nož bacia u kantu, a mene pustia barba Castru.

S druge strane nepalski mir san čutia odma na podizanju prtljage. Ijadu svita je čekalo kufere. Sidili su svugdi, a graje je bilo ali realno puno manje nego šta bi se očekivalo. Izlazile su ogromne kutije, vriće, di koja torba. Pa se pojavia i jedan kufer a onda opet samo kutije. Prošlo je po ure a ja san se cili uzvrtia. Jedino san ja ronja i trčkara gori doli, a onda san shvatia – Nepalci koji rade u Dohi ovi avion koriste ko dalmatinski studenti Prometovu liniju Dubrovnik – Zagreb. Oni koji se lome po arapskom svitu šalju svojima u Nepal kutije pune najpotribnijeg.

Kathmandu, šarmantan i kaotičan uzeo me na prvi pogled

Dok je sva ta pomoć izašla iz aviona prošlo je i više od cile ure, ali i mene je nekako uvatila fjaka pa san se skroz opustia. Kako je prošlo masu vrimena transfer me nije čeka…ili su me Indijci iz hotela zaboravili pokupit. Bilo šta bilo, mora san se odma cjenkat s taksistima. Ajme šta san gušta ko prasac. On malo kala cijenu, a ja se okrenen i činin da ću poć kod drugog pa on kala još, a onda i ja malo popustim sritni obojica.

Ovi šta je dogovoria cijenu on je iša sa mnom, a mali taksist šta ne zna beknit engleski se samo smija i gazija sivoga Suzuki Maruttia ko da mu je zadnje. Diše se prašina, judi odaju po cesti, guraju se svi zajedno u tri, četri trake iako su zapravo samo dvi, a moj ti promotor ne uvlaći jezika. Drobi on o tome kako ima super veze po cilom Nepalu.

  • Oćeš da ti sredin trekking, helikopter ili bi iša u Pokharu, poduzetno mi je nutka sve i svašta
  • Aj pomalo… prvo hotel
  • Odvest ćemo te u najboji hotel u gradu, reka je
  • Nemoj molin te, ja bi da me odvedeš u moj hotel, malo nadrkano san mu odgovoria, a ovi je dobročudni Nepalac shvatia poruku
  • No problem my friend!

Kad san mu spomenia da san turistički vodič odma je počea priču o suradnji a ja san to stručno pribacia za neki drugi dan. U međuvremenu san doša prid hotel pored kojeg su očigledno tekli vrlo intenzivni građevinski radovi.

Srića da se ne čuje buka od građevinskih radova kod mene u sobi

  • O majku ti…. odma san sočno opsova

Stari Indijac za pultom bia je vlasnik. Kurba stara slaga je da se u mojoj sobi ništa ne čuje štemanje i da je posla taksi po mene. Već san vidia da se nećemo slagat, al aj.

  • I da, zva te niki prijatelj prije dvi ure, kaže on mene

Nije on ni završia rečenicu kad se u lobi ušulja nizak, lipo obučen momak i razvuka ogroman osmjeh.

Bia je to Rewati. Sad kako da objasnin ko je Rewati, a da bude jednostavno. Ma nemam pojma…aj onda ću komplicirano. Rewati je poznanik momka moje fakultetske prijateljice, eto. Ko je shvatia, shvatia je ko nije neka zanemari. Uglavnom ovaj dobri i smišni Nepalac i ja smo bili u kontaktu i reka je da će mi pomoć ako šta bude tribalo, ali nije mi ni na kraj pameti bilo da će me potražit prvi dan i ovako mi se obradovat.

Odma mi je na prvu lega. Reka san mu da ću ja bacit stvari u sobu i dvi minute se otuširat pa ako oće da odemo na ručak. On se nasmija i doda da se nigdi ne žurimo. Nabrizinu san se sredia i mogla je počet nepalska avantura.

Čin smo izašli dva mala musava su igrala balun pored ovog gradilišta na koje puca pogled iz moje sobe i dok san odigrava dupli pas s ovim manjim golub mi se ispraznia po dukserici. Nisan odma ni skužia, ali kad mi je došlo do mozga odma san uzea beštimat dok me Rewati zabrinuto gleda nerazumijevajući šta mi je. Znalački se nagnia nad moje rame i kratko proučia ono šta mi je golub ostavia.

  • A ma dobro je. Bila je fleka. Bila ti nosi sriću, ne bi bilo dobro da je sivo, jer to je loš znak, objasnia je moj novi prijatelj i nasmija se.
  • Welcome to Nepal my friend! You will love it, dobacija je i potapša me po ramenu.
  • Let’ s go to eat, my friend, odgovoria san i počea otkrivat nepalske tajne prije nego šta san mislia.
Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , | 2 komentara