Stotine dice Augustusa Jakog

Europska povijest vrt je raznolikog vladarskog cvića. Bilo ih je svakakvih – ludih, kreativnih, sposobnih, perverznih, pametnih, glupih, nesretnih i potpuno nesposobnih. U takvom društvu teško je biti zbilja upečatljiv, pogotovo ako dotični nije iz neke velike vladarske kuće poput Habsburga ili Romanovih.

Ipak, Dresden, grad zapisan u knjigama kao najgori europski stradalnik u 2. svjetskom ratu i ponosni nositelj laskavog nadimka Kutija za nakit, iznjedrio je jednog takvog. Na obalama moćne Elbe ili ti ga Labe na kraju 17. stoljeća Dresden je tek slutio ljepotu u koju će se pretvoriti kad je na čelo Saksonije stao on – August II. Jaki. Kao što je Kemal Monteno pjevao, zajedno je rasla legenda o gradu i njegovom neobičnom vladaru.

August II. Poljski ili pak August I. Saksonski, zovite ga kako vam drago

August, drugi od svog imena, izdanak je glasovite dinastije Wettin, a tijekom života postao je paralelno i kralj Poljske.

Hedonistički nastrojen s budžetom dvaju prosperitetnih država srednje Europe dao si je mašti na volju. Dok je ostatak kontinenta uglavnom pumpao novac u vojsku i grcao u smradu gradskih ulica Augustus je istresa velike količine love za najfinija umjetnička djela svog vrimena, a triba priznat da je tu neobičnu sklonost prinia i na potomka.

Da je samo ljubav prema lipome bila jedina Augustusova osobina bilo bi dovoljno da se sa simpatijama sićamo tog lika no on je bio više. Mnogo više.

Tip je uz klasične nazive Poljski, Saksonski i Drugi nosio i nadimak Jaki. Za čovika od svega 176 cm visine i skromne kilaže koja ga je navodno krasila u mladosti prilično neobično. Naime, suvremenici su zapisali su da usprkos sasvim normalnim dimenzijama ovog vladara pod njegovim rukama pucale konjske potkove. Golema snaga koja je izvirala iz Augustusa budila je strahopoštovanje, ali i ponos njegovih podanika.

Navodno je na jednom rukohvatu od kovanog željeza u blizini kultne Bruhlove terase  otisak njegove ruke kao još jedan dokaz iznimne snage. Šuškalo se u knjigama i kako je Augustus bio u stanju sam držati dva konja koji trće na različite strane no ono što je putnicima namjernicima i ljubiteljima povjesnih pikanterija još zanimljivije je i činjenica da nisu pod njegovom snagom nisu pucale samo potkove već su uslijed golemog seksualnog apetita i kreveti.

Priča kaže da je Augustus II. Jaki za 63 godine života ostavio iza sebe između 365 i 382 djece od kojih je samo jedan potomak Augustus III. mogao s ponosom ustvrditi da je zakoniti nasljednik nezasitnog pretka. Na službene puteve i u ratne pohode pratile su ga karavane ljubavnica kojima je nesebično dilia svoje kraljevske usluge među plahtama.

– Bila su to takva vrimena. Svi kraljevi su imali ljubavnice, bilo je to pitanje časti i ugleda, tvrdia je  moj profesor povijesti dok smo u srednjoj preturali po bludnim aktivnostima europskih vladara.

Svi su imali ljubavnice, ali Augustus je očito odlučio biti najbolji. Tribalo je uz sve te aktivnosti imat force da se i dvi države vode, a dotičnom pripadniku wettinske dinastije je sve išlo za rukom.

– Mladiću, a čime se Augustus hranio? Ima li zapisa o tome, jednom prilikom me pitao mladoliki 55-godišnjak iz grupe dok smo šetali po Varšavi gdje je također Jaki ima svoju palaču.

– Nemojmo se zalijetat sa željama, šjor. Nije vam to za svakoga. Zamislite koliko je to alimentacije ako vam se zalomi, proba san se našalit.

Gospodinu nije bilo baš smišno, bit će ga kriza sridnjih godina stisla, ali makar san se ja dobro nasmija.

Dresden Silhouette
Foto: DMG/Dittrich

Augustusa je taj ritam prid kraj života, bidnoga, slomia. Dobia je cukar, strašno se udeblja. Paria je sa nabucanih 110 kila ko maskota  s reklame za Michelin te se sa 63 godine priselia na vječna lovišta. Njegov jedini zakoniti sin, ponos njegov, inicira je gradnju katedrale u koju će na kraju spremit očevo tilo i započet tradiciju pokapanja članova dinastije Wettin na tom mistu. Inače, Augustusa II. Jakog nisu cilog pokopali u dresdenskoj katedrali. U skladu s tadašnjom praksom vezanom za personalne unije, srce mu je pripalo Poljacima i danas se čuva u Krakowu.

Usprkos moralnim dvojbama modernog društva Augustus II. Jaki naposljetku će ostat upamćen kao ljubitelj umjetnosti i žena, čovik izvanredne snage i jedini europski vladar svog vrimena koji je vojsku moga dić iz gaća.

Oglasi
Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar

Tajne Četvrti crvenih svjetiljki

Jug Hrvatske, a pogotovo dio iz kojeg ja dolazim i u kojem sam provea svoje nježne godine je prilično kritičan i zatvoren prema seksu kao temi. Da nema interneta i blagodati masovnih medija mlađarija bi virovala kako nam dicu nose rode i da se nitko pod kapom nebeskom ne seksa osim ako nije istetovirani narkoman ili vegeterijanac.

Tako naša ruralna legenda kaže da je prije nekoliko lita jedna djevojka malo slobodnijeg stila odjevanja prošla kroz selo, a tri lokalne babuške zgrozile, utiho, naravno, da ih ne bi netko čua.

– Znaš, ona ti se seksa s muškima, kazala je najupućenija od njih.

– Za Gospu Blaženu, šta to govoriš, snebivala se druga, a trećoj su se noge skoro posikle pa se samo u tišini križala.

Eto, kad odrastete u mojim krajevima onda su vam je prvi posjet Amsterdamu kulturološki šok. Tako je prije 7, 8 godina bilo i meni. Bilo mi je smišno šta dame noći stoje u izlogu, puće usne i gurkaju plastificirane grudi naprid dok nevine strance vabe u svoj zagrljaj.

Danas nekoliko krugova oko sunca kasnije stvari su mi jasnije. Nizozemci su jedan drug svit i na prostituciju i seks gledaju kroz drugačije očale.

Kod njih se prostitucija tolerirala još od srednjeg vijeka. Smatrali su da je to nužno zlo i virovali su da praksa kupovanja i prodaje seksualnih usluga smanjuje broj silovanja i pedofilije u društvu. Fleksibilni i tolerantni zatvarali bi uvik jedno oko na takve stvari radi društvenog dobra.

Tako je prva i najveća amsterdamska četvrt crvenih svjetiljki danas kultni De Wallen svoje misto naša di drugo nego u staroj luci. Mornari nakon dugog lutanja morima bi zadovoljili svoje životinjske nagone, a onda bi jurili na ispovjed. Zahvaljujući toj praksi izgradila se i najstarija amsterdamska crkva Oude Kerk. Još od početka 14. stoljeća Stara crkva, smještena u sred De Wallena, tukla je dobru lovu na čišćenju mornarskih duša nakon što su progužvali posteljinu u potrazi za zadovoljstvom.

Bilo je, da se ne lažemo, i kod Nizozemaca puritanskih faza u kojima su djevojke bile stavljene s onu stranu zakona, ali kao što mi na Balkanu dobro znamo – gdje postoji potražnja, postojat će i ponuda.

Ipak prvi koji je uvea malo reda u, kako ih u mom kraju zovu, kurbaluke nije bia Nizozemac nego Francuz. Napoleon je volia znat kome njegovi vojnici vire pod suknju pa je uvea crvene i bile kartone za amsterdamske prostitutke. Crveni bi dobile one koje su zdrave, a bili je namjenio onim koje su imale neku od tada poznatih bolesti. Zna je mali Francuz u potpeticama da se armija bolje bori kad je zadovoljena i zdrava.

Nakon toga su stvari išle manje – više svojim tokom da bi prije skoro trideset godina profesija prostitutke postala službeno prepoznata i priznata u nizozemskom društvu. Desetak godina kasnije u potpunosti legaliziraju prostituciju, a ostalo je povijest.

Danas rijeke ljudi plove De Wallenom, tone mlađahnih Engleza hrle izgubiti nevinost u njemu, a čak i vodiči znaju kroz ovaj kvart prošetat svoje putnike. Prvoklasna turistička atrakcija, ali i biznis koji funkcionira na maksimi 20 – 50 – 3.

Naime, ustaljena tarifa je 50 eura, za 3 poze u 20 minuta. Nema tu velikog cjenkanja. Za manje ne ide i gotovo. Bit će sindikat drži tarifu ko što gondolijeri u Veneciji ne idu ispod svoje cifre.

Ljudi ponekad misle da je riječ Sodomi i Gomori gdje svatko naskaće na svakoga no stanje je posve drugačije. Zapravo sasvim pristojna četvrt u centru grada gdje se poštuju jasna pravila. Glavno pravilo je da se djevojke u izlozima ne fotografiraju ni pod koju cijenu. Ako prekršite pravilo policija će vam rado oduzeti mobitel ili aparat, a možda vas i dama pogodi jabukom ili bocom vode.

– Ne fotografirate ni blagajnice u banci ili pak gospođu koja radi u knjižnici bez dozvole pa zašto bi njih, rezimirao je jedan Nizozemac s kojim sam se našao u društvu prije par godina.

Nama možda teško shvatljivo, ali za Nizozemce je to mjesto kao i svako drugo. Roditelji vode djecu kroz De Wallen u vrtić, a tinejdžeri na biciklima jure na trening klizanja kroz Bloodstraat.

E da, kad sam već spomenuo Bloodstraat triba reć da je to jedno od posebnijih mista u De Wallenu. Lokacija je to u kojoj će vas uz crvena svitla dočekat i plavkasta koja sugerira da dama u izlogu nije ili nije u potpunosti dama već da ima i nešto gospodskog u sebi. Bilo je turista koji nisu slušali na satu, pa ih je ova činjenica malo iznenadila u trenutcima kada su hlaće već bile spuštene do koljena.

Danas turizam u Amsterdamu buja, a De Wallen i preostale dvije amsterdamske četvrti crvenih svjetiljki privlaće znatiželjnike iz cilog svita, no gradske vlasti smanjuju broj izloga. Čim su krenule te priče, gradonačelnik je reka da ne pokušava uništit prostituciju u gradu već da se broj soba i izloga samo malo smanjuje. Razlog je to što je nestalo balansa, a on je u nizozemskom društvu vrlo bitan.

Upravo zbog balansa i razumjevanja ljudske prirode danas je Četvrt crvenih svjetiljki misto di ćete umisto na kaotično orgijanje naići na registrirane obrtnice sa zdravstvenim osiguranjem i policijom na svojoj strani ukoliko prekršite zakon.

A tko zna možda vam se posreći pa sretnete i nekog člana ili članicu kraljevske obitelji u obilasku prozora. No to je sad tema za jednu sasvim drugu priču…

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Markova pustolovina ili čije kosti Talijani gube stoljećima

Kad san bia dite najdraži svetac mi je bia sveti Nikola. Nije na mene utjecala  činjenica da san ateista sve dok su mi stavlja pokone u postole. Kako san odrasta tako su se neki drugi ljudi više počeli interesirat za Niku, u prvom redu baba koja mu se sad intenzivno moli kad god ja sidnen u autobus, a mene su usprkos kontinuiranom nedostatku religioznosti počeli fascinirat neki drugi mučenici i ljudi od božje riči.

Freska koja prikazuje švercanje kostiju iz Aleksandrije

Volin da se nešto prevrće, da se nađe dašak kaosa i zrno misterije. Sveti Marko, moj novi omiljeni svetac, igrom slučaja ispunia je sve te uvjete pa i otiša korak dalje.

Marko je za života proputova ijade kilometara i vidia je svita, a bogami nakon smrti njegove kosti napravile su veliku barufu, švercale se priko granice i uzbudljivo putovale cilim Mediteranom.

Navodno se Marko tijekom jednog od ranih putovanja između Ravene i Akvileje zbog oluje zaustavia na otočiću u venecijanskoj laguni. Usnia je snom pravednika, ali sanja je čudne sne.

Ukaza mu se ni manje ni više nego anđeo.

– Mir tebi, Marko, evangelisto moj, pozdravia ga je anđelak i kako je bia osobito razgovorljiv još mu je obeća da će tu negdi počivat njegove kosti i čekat sudnji dan.

Marko je nastavia svoje pohode i sveti život, a sve se činilo da će mu posljednje počivalište bit jako daleko – u Egiptu. Ipak sudbina je zamišala karte, privrnila nebo i zemju i svetcu ni nakon smrti nije dala mira.

Godina je bila 828., prašina se dizala po prašnjavoj aleksandrijskoj luci, a dva su se Venecijanca u kantunu nešto došaptavala. Legenda kaže da su se dokopali svetih kostiju koje je jedan fratar sakria nakon šta je Marko umra kako bi donili slavu svome gradu.

– Za gospu blaženu šta ćemo mi sad s njim. Em je mrtav, em šuška dok ga nosimo, a i ovi ga traže, kuka je Malamocco dok je prstom čistia uvo i odmjerava jednu mladu i bujnu Egipćanku koja je prolazila isprid njih.

– Muči više, ne mogu te slušat, vidiš da mislin, puva je Torcello i pokušava uvatit mrvu sjene dok mu je prašina išla u oči.

– Znaš, ja bi sad mrvu prasetine, onako lipo zapečene. Znaš ono kad gudića tek odvojiš od sise… pa kad je još od mlika pa da hrska i onda udrit jedno po litra crnjaka i zaspat popodne jednu uru, odsutno je mrmlja opet Malamocco i češa se po praznom drobu dok je simfonija kruljenja iz njega svirala

– Aj se koncentriraj gladušu jedan,  di ćeš izit prasetinu ode u muslimanskoj zemji. Pa oni neće ni da je dir… ajmeeeee, ajmeee, ječa je oduševljeno Torcello  i skakuta na mistu– sitia se

– Pa to ćemo!

– Šta? Oćemo na pećeno, veselo upita malo glupasti Malamocco

– Ma ne budalo. Kakvo pećeno?Utrpat ćemo kosti ispod svinjskih polovica i ovi na granici nas neće dirat. Kužiš, svinjetina i to, objašnjava je ushićeno zbunjenom Malamoccu njegov oštroumni kolega.

Stavimo li na stranu moju malo podivljalu maštu, otprilike legenda kaže da su njih dvojica  upravo tako priko granice prokriumčarili kosti ispod svinjskih polovica koje aleksandrijski carinici, inače muslimani, nisu dirali.

Torcello i Malamocco su po svemu sudeći kosti bez većih problema donili u Veneciju no tu priči nije kraj.  Sritni šta su napokon dobili relikvije jednog ‘teškaša’ ko što je Marko dali su si truda da kosti sakriju šta bolje dok se bazilika ne zgotovi. I to su napravili toliko dobro, da ih ni sami nisu mogli naći narednih 200 godina. Pojavile su se u čudnim okolnostima kad se, prema priči, odlomia komad zida tijekom mise i otkrila se kutija u kojoj su čuvali ono što je od Marka ostalo.

Ponovo su ih spremili u nekakvu tajnu kriptu te im se još jednom gubi svaki trag. Stvarno su dobro pazili na njih. Navodno nisu bile izgubljene, ali iskreno sumnjam u to. Više san uvjerenja da ih je bilo sramota reć da su ovako bitne svetačke kosti uspili zametnit čak dva puta. Sve u svemu pojavile su se ponovno tek 1811. godine, znači, nakon 650 godina i nakon toga su ih spremili u kriptu u katedrali sv. Marka di se nalaze i dan danas.

Ipak ova priča je nedavno dobila i svoj nastavak. Jedan britanski znanstvenik imena Andrew Chugg tvrdi da koste koje su Venecijanci švercali uopće nisu Markove već da je riječ o posmrtnim ostacima jedne druge velike povijesne njuške – Aleksandra Makedonskog.

Britanac je mrtav ladan ustvrdia da postoji šansa da su još u Aleksandriji fratri zaminili ta dva tila, a kako bi kvalitetnije iznervira Talijane naša je i podatak u nekim starim spisima da je Markovo tilo nakon smrti spaljeno.

Talijani su odma bacili par uvreda na račun mentalnog stanja nesritnog znanstvenika i počeli mavat rukama sočno psujući. Odbili su DNK analizu i tvrde da je sramota uopće sumnjat čije su to kosti gubili stoljećima.

Ipak meni kao neovisnom promatraču ne izgleda tako nezamislivo da je na primjer Malamocco ometen nekom ljepuškastom, tamnoputom djevicom iz kripte skupia krivu mumiju pa nije tia priznat da se Torcello i dužd ne bi ljutili. No to nikad nećemo saznat, jer malo je vjerojatno da će Talijani dat da im neki bogohulni Englez čeprka po njihovom svecu kojeg su pošteno ukrali.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , , , | Ostavi komentar

Gradonačelnik tenkista

Ime Arturas Zuokas vam vjerojatno ne znači ništa. Iskren da van buden nije ni meni značilo ništa do prije dvi godine kad je mi je taj lik posta jedan od uzora rame uz rame sa Georg Bestom, Smojom i kapetanom Nemom.

Tijekom mog višemjesečnog boravka u Litvi, naletia san par puta u Vilnius i jednom prilikom me moja tadašnja cimerica, inteligentna i simpatična Austrijanka  Franzi nagovorila da idemo na jednu od onih besplatnih tura s lokalcima. Mrza se Vilnius, a ja san grinta jer eto vidi čuda u Litvi je zimi – zima.

Naljepnice koje podsjećaju na ovaj događaj još se mogu naći u glavnom gradu Litve

Simpatična studentica je na perfektnom engleskom pričala više ili manje interesantne pričice o Litavcima, a mi smo se klipsali okruženi Azijatima koji su se slikali ispred svake znamenitosti, kipa ili dućana sa neonskom reklamom.

Nakon uru i po smo se zatekli u boemskoj četvrti Užupio, lipa Litavka je odgovarala na jubilarno 150. pitanje, a ja san s rebatinki pokušava skinit žvaku na koju san kleknia kad san veziva špigete, kad san načuo ime Arturasa Zuokasa i strignia ušima.

Lik je prava čunka, šta bi se ono kod nas na jugu reklo, a da je kojim slučajem Amerikanac, Hollywood bi štanca odma pet filmova o njemu. Sa svega 25 godina iša je u Irak ko ratni izvjestitelj, a u narednih par godina je bia na nekoliko gadnih ratišta. Između ostalog je i Amerima sta na žulj, jer je napravia par snimki koje su cilom svitu pokazale kako se Jenkiji bore za slobodu u svitu.

Arturasu je na pragu 30-ih dosadilo vucarat se po vukojebinama i držat glavu u torbi pa je lipo obuka odjelo i 2000. posta najmlađi gradonačelnik Vilniusa u povijesti. Ima je svega 32. Odgulia je sedan godina na poziciji pa se malo zeza u parlamentu da bi par godina kasnije odlučia da mu je bilo bolje u gradskoj fotelji i u kampanji potega ikonski potez.

Naime, jedna od tema je bilo ilegalno parkiranje u glavnom gradu pa je Zuokas nekom frajeru tenkom pregazia krivo parkiranog Mercedesa! Ej tenkom! Pa otkud mu tenk? E to nisan uspia doznat, ali bit će to u bivšim sovjetskim republikama standardan dio obiteljskog voznog parka. Ono, on vozi Audia, žena voli više manjeg BMW-a, a tenkom idu u spizu i koriste ga za u masline.

Vlasnik automobila nije bio baš oduševljen

Zuokas je za ovaj potez dobia nagradu u obliku ključeva glavnog litavskog grada i IG Nobela (nagrada za najbolja besmislena istraživanja i poteze koji vas prvo nasmiju pa vas natjeraju da se zamislite).

Valja bit iskren pa reć da nije to samo Zuokasova ideja, jer eto malo san čeprka i naša da su mu u ovom podvigu ruku dala dva švedska komičara u sklopu jednog tv showa. Opušten neki frajer ovaj Zuokas. Izbore dobia tenkom, a na kraju stolicu popušia zbog korupcija. Malo je gadno kad ti idol ispadne lopov, ali to je sigurno bila neka sovjeto – komunistička urota, jer ne bi to moj dobri Arturas napravia.

Iskren da vam budem, volin pričat na svojim turama ovu priču i trenutno razmišljan da se kandidiran na idućin lokalnim izborima samo da smislin di ću nabavit tenk. Nadan se da mi Mićo Bandić neće klepit ideju u međuvremenu.

Objavljeno u Baltik, Nekategorizirano | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Put Chopinovog srca

Priču o Chopinovom srcu prvi put san čua sasvim slučajno. U ledeno proljetno jutro u Varšavi san pratia iskusnijeg kolegu Acu i zagovara putem starije gospođe iz grupe nekom fol pametnom pričom. Bia mi je prvi put u Varšavi, a dvi noći prije nisan bogzna kako spava pa mi je i koncentracija bila ko kod vjeverice sa ADHD-om. Ipak dok su se mlađe putnice tiskale oko mog naočitog prijatelja na raskrižju di je drža govor uvatia san iz daljine par detalja o tome kako su bidnoga Chopina, doduše po njegovoj želji, raskomadali i raznili po Europi.

Foto: knowledgenuts.com

Kad san se vratia sa te ture i odspava svojih tridesetak sati za odmor i lipotu nije mi da vrag mira i uvatia san kopat po toj priči i moran van reć da je vridna pričanja.

Frederic Chopin je bia čudnjikav lik. Veliki glazbeni genije kojeg je neuredan život i slabo zdravlje spriječilo da do kraja razvije svoj golemi talenat. Volia je navodno Frederic i dobro popit, a nisu mu mrski bili ni puteni užici. Kad ga je iz okupirane i tada nepostojeće Poljske sudbina potirala u Pariz, svi njegovi poroci su mu bili nadohvat ruke. U domovini je bia idol nacije, a u Francuskoj iznad svega cijenjen umjetnik no crni mu je princ s kosirom zakuca na vrata, a da veliki Poljak nije napunia ni četrdeset.

Na samrtnoj postelji došla mu je starija sestra Ludwika Jędrzejewicz, a Chopin joj je da tešku i jezivu zadaću.

– Znan da tilo neće napustit Francusku, ali moje srce pripada mom narodu. Moja duša pripada njima. Molin te, odnesi mi srce u Poljsku, zavapia je tad po svemu sudeći blidi Frederic.

Malo nakon toga Frederic  je izdahnia, a sestra je odlučila da bratu mora ispunit zadnju želju. Uzela je Ludwika srce prije no što su Chopina pokopali na poznatom pariškom groblju Pere Lachaise (misto di danas leže veličine poput Balzaca, Edith Piaf, Mollier i Jim Morisson) i spremila ga u hermetički zatvorenu teglu s konjakom, a sve skupa je zapakirano u drvenu kutiju od mahagonija. Nekima i srce putuje sa stilom, promislia san kad san ovo prvi put pročita.

Vridi znat da je Poljska u to vrime bila podijeljena i okupirana, a Ludwika je srce tribala odnit u Varšavu koju su u to vrime držali Prusi. Znala je velika seka da graničari neće blagonaklono gledat na njen poduhvat pa je bratovo srce prokrijumčarila ispod kaputa te ga naposljetku dostavila u Varšavu.

Ne zna se di je srce bilo narednih trideset godina, ali ponovno se pojavljuje 1879.godine kada je spremljeno na misto di je i danas, u crkvu sv. Križa.

Grubo je to vrime bilo za Poljake pa je Chopinovo srce izazvalo i političke nemire. Varšava je u međuvremenu prešla u ruke Rusima, a ta kutija je bila dugo vrimena jedini spomenik velikom skladatelju koju su mu dozvolili u domovini pa je samim tim postala i svojevrstan simbol poljskih težnji za ponovnim stvaranjem svoje države.

Ništa više mira nesritno Chopinovo srce nije dobilo ni u 20. stoljeću. Poljaci su dobili svoju državu, ali zvukovi vojničkih postola isprid crkve sv. Križa nisu jenjavali. Tako je ova ‘relikvija’ skoro izgubljena u 2.sv ratu kad su Hitlerovi podanici pregazili glavni grad Poljske.

Crkva je teško stradala, a jedan njemački fratar koji se preziva Schultz je pita svoje poljske kolege da mu daju na čuvanje Chopinovo srce kako bi ga spasia. Scultz nije bia nekog čvrstog karaktera pa su igrom slučaja tegla i kutija su se narednih miseci seljakale iz ruke u ruku, iz ureda u ured, dok na kraju nisu došle u ruke brutalnom i omraženom nacističkom komandantu Erichu von dem Bach-Zelewskom koji je u to vrime upravlja okupiranim područjem.

Nakon gušenja Varšavskog ustanka Erich se odlučuje prikazat svitu u dobrom svitlu i kao vraća srce Poljacima koji ga poučeni iskustvom sakrivaju izvan Varšave. Bilo kako bilo, ova šarada uz svu nacističku propagandu nije izbrisala sjećanja na pokolj koji je malo ranije napravljen nad Chopinovim zemljacima.

Nakon što je Poljska oslobođena, relikvija je uz golemu povorku vraćena u crkvu sv. Križa. Vijorile su se crveno – bile zastave, a stotine tisuća ljudi je izašlo na ulice i bacalo cviće dok su srce nosili na misto di i pripada.

Nakon ovakve priče jasno je da zašto je ovaj simbol poljskog otpora i ponosa i dan danas intrigira javnost. Tako je grupa znanstvenika 2008. godine od države tražilo da ih puste da naprave niz testova na srcu kako bi doznali od čega je veliki glazbenik stvarno umra. Iako su vlasti na prvu ovi zahtjev odbile, znanstvenici su ih pilali narednih šest godina pa su političari naposljetku popustili, ali uz kompromis – smijete uzet srce, ali samo da provjerite u kakvom je stanju. I upozorili su ih da nema velikog čačkanja i uzimanja uzoraka, jer će u protivnom padat glave.

Golema proslava je organizirana povodom vraćanja srca
Foto: bbc.com

U travnju 2014. nakon što su vjernici otišli kući 13 ljudi je u prisustvu varšavskog nadbiskupa i ministra kulture prisegnulo na tajnost i odnijelo srce na analizu. Htjeli su izbjeći medijski cirkus i masovnu histeriju koju bi izazvala analiza ovog, za Poljake, svetog ‘predmeta’.

Nakon par mjeseci i više od 1000 napravljenih fotografija jedini sačuvani dio velikog skladatelja je vraćen da počiva u miru, a njegovom narodu je objavljeno da je sa Chopinovim srcem sve uredu.

No Poljaci ne bi bili Poljaci da se opet nije digla gungula. Navodno je u narednih tjedan dana u institut koji je radio istraživanje pristiglo više desetaka pisama sa istim pitanjem:

– Koja je vrsta konjaka u kojem se srce čuva?

Eto sad je i meni napokon jasno zašto je onog prohladnog proljetnog dana visoki Slavonac glasno zapitkiva Acu nešto o alkoholnim pićima.

Objavljeno u Putovanja, Vodičke priče | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar

Nepoznati dječak široke ruke

 

nepoznati-djecakVidia san ga u jednome malom mistu u Ugandi nedaleko od Jinje. Cili se šporka od zemje i bez majice samo u pidžamici je gleda di druga dica plešu i pivaju isprid volonterskog centra. Puno se smija, a kad je vidia da ga bilac slika odma je sta pozirat. Malo pomalo, ko mačka, se približija. Da san mu bombon, a on meni očevu šlapu. Malo je prošlo i došla mu je mater. Odnila ga je doma, a kasnije san vidia di ga isprid kuće u kainu kupa. Gušta je i smija se štrapajući okolo. Mater mu je činila mot da se idi, ali ga je pustila da bude dite.
P.S. Nisan se uspia sporazumit ni sa njin ni sa materon mu pa ovom junaku nisan uspia saznat ime

Crtica | Objavljeno by | Označeno sa , , | Ostavi komentar

Ja i dva Eldera – priča o preobraćenju

Borba za spas moje ateističke duše očigledno je ozbiljan posal. Njome se posljednjih dvadesetak godina bave brojni meni poznati i nepoznati čimbenici. Baba je tako na izravnoj liniji sa svetim Antom i Nikolom svaki put kad ja sidnen u autobus, a iz pouzdanih izvora znam da i neki obiteljski i intimni prijatelji raznih religijskih opredjeljenja koju lipu kažu višim istancama u moje ime i na tome im iskreno zahvaljujem.

Naime, kako moja baka kaže ‘sinko nikad nisi siguran’ pa se i ja vodim tim. Nije loše bit osiguran na sve strane. Zato pustin i jednog kolegu budistu da s vrimena na vrime pokušava levitirat u mene u stanu.

Interesantno je da tu moju naklonost ekumenizmu nanjuše razni sektaši diljem Europe. Tako su u ‘apostoli’ Crkve sv. Lawrenca ili tako nešto, mahom lipo obućeni Kanađani s perfektnim hrvatskim izgovorim, imali navadu da me redovito zaustavljaju po gradskim trgovima i tramvajima tvrdeći da mi je suđeno bit njihov kolega, jer vide ‘ neko svitlo u meni’. Istini za volju mater mi zna reć da san njeno sunce (a mamama se viruje, jer su uvik upravu), ali čisto sumnjam da su dotični bili o tome informirani. Prije će bit mp3 šta san ga u to vrime nosia u džepu od kaputa.

Usprkos kratkotrajnom zatišju moja povezanost s uličnim prorocima i njihovim regrutaciskim snagama nije nestala. Dolaskom u Litvu su se reaktivirali i u malešnom Šauliaiu postavili zamku. Jedne ledene litavske večeri (kao da sve nisu takve) na uobičajno praznim ulicama u susret su mi došla dva mladića u odijelima i pružili mi ruku ko da se godinama znamo. S obzirom, da je u Litvi ritkost da neko pruža ruku u strančevom pravcu, osim ako pijanac ne zamahuje da ti da trisku, sta san i prihvatia priču. Mormoni. Zna san da ima neka kvaka u toj ljubaznosti.

Ova dva mormonska misionara nisu moji Elderi, ali bacaju malo na njih. Inače Eldere nisan slika jer nisan mislia pisat o njima pa san mora ilustraciju skinit s interneta... (wheatandtares.org)

Ova dva mormonska misionara nisu moji Elderi, ali bacaju malo na njih. Inače Eldere nisan slika jer nisan mislia pisat o njima pa san mora ilustraciju skinit s interneta… (wheatandtares.org)

  • Kako je tebi ime?
  • Aldo, a vama dvojici?
  • Elder, odgovoria je jedan. Oma mi je palo na pamet da mu kažem da nisan pita ko je stariji, nego kako mu je ime, ali odusta san jer san pretpostavia da im neće bit smišno.
  • Elder, odgovoria je drugi.

Sad nisan moga izdržat. Rekoh, ekipa ne možete bit obojica stariji… neko mora bit i Younger. Nije im bilo smišno.

  • A koliko ti često misliš o povratku Isusa, pita je poduzetniji od Eldera
  • Pa onako, nije mi baš neki prioritet… znaš… pogotovo ne ovde na ovoj zimi, prova san okrenit na šalu. Ovi put su se nasmijali… ali su imali spremno rješenje.
  • A da ti dođeš s nama u crkvu
  • Ajme stari, kasnin doma a iman party. Igrat ćemo poker. Oćete vi sa mnom, mrtav ladan san sočno laga. Ima san neki filing da neće.

Svatia san isto tako da san upravo laga dvojici promotora vjere pa mi je bilo drago da iman prijatelje i familiju koja za svaki slučaj moli za spas moje lažljive duše.

Uglavnom, ka šta san i pretpostavia nisu tili sa mnom, ali tu našin susretima nije bia kraj, jer da je, ovo bi bila jedna prilično glupa i nedovršena priča.

Elderi su se ko po vragu kretali istim rutama ko i ja tako da smo se susretali isprid dućana, isprid kafića, isprid škole. Uvatili bi me u priču, a ni meni nije mrsko čakulat. Momci su navikli postavljat pitanja i tako vodit priču, ali i ja san navika postavljat pitanja pa bi ih nekad zna i zbunit. S obzirom da su Ameri, njihov je engleski bolji pa bi i oni mene zbunili s vrimena na vrime.

Nisu meni Elderi bili naporni, ali nekako san tia skužit šta se sakriva iza propagande pa san prista na dogovoreni sastanak s tim da san ja odredia misto – najpopularnija kafeterija u gradu.

Lipo san sia kad su stigli.

  • Oćete kavu ekipa?
  • Ne pijemo kavu. To je još jedan aspekt mormonizma, kaže Elder (jedan od njih)

E da su me i upecali, zabranom kave bi me definitivno izgubili iz pastve. Ajd šta se ne seksaju prije braka, ne tulumare i ne beštimaju dok igraju na balun (ne znan je li igraju), ali šta im kava smeta da mi je znat.

S obzirom da su se moji novi drugari u kafeteriji osjećali ko zebre na Brijunima brzo smo izašli šetat. Vanka je bilo minus 25. Nisan bia sritan. A onda je jedan od njih (Elder naravno) izvadia knjigu iz džepa – Book of Mormon.

  • Ovo je za tebe, reka je
  • Ajme fala ti.
  • Oćeš pročitat?
  • Pa probat ću
  • Ne brini, nabavit ćemo ti mi i na hrvatskom

Iskreno sam bio dirnut njihovom predanošću iako san im prvu većer  iskreno reka ‘uzalud vam trud svirači’. Imali smo interesantnih razgovora, ali kad god bi ih odvuka u svjetovnu diskusiju ovi poduzetniji bi nekako naša poveznicu i vratia nas na staze duhovnosti, zabrana i predbračnog seksa.

  • A jesi ti sritan, pita me drugom prilikom
  • Jesam, odgovoria san. I tog sam januara stvarno bia sritan. Sritan ko nikad. Možda su mi zato tako dobro padale rasprave i rovarenje po mojoj duhovnosti. Čak san i gušta diskutirat s njima.

Ali nije puno prošlo i moja srića je prilično narušena pa nisan baš ima živaca za njihovo upiranje i uzaludnu bitku s mojim tvrdoglavim ateizmom. Počea san ih izbjegavat, izmišljat isprike, a pogotovo me nerviralo šta mi se činilo da likuje nad činjenicom da je moja iskvarena, svjetovna srića narušena.

Već je proliće sazrilo, a sazrila je i moja odluka da pobignem iz mraka Baltika. Elderi su dobili pojačanje u vidu još dva isto odjevena lika, uredno obrijana, podšišana i pristojna. Ni jedan se nije zva Elder, pa im nisan zapamtia imena.

  • Evo ti knjiga na hrvatskom, izvuka je iz torbe moj ‘drugar’ Book of Mormon na malo krnjavom srpsko-hrvatskom.
  • Fala ti puno, odgovoria san mu i napomenia da san mu već ranije vratia englesko izdanje.
  • Oćeš je pročitat, pita je.
  • Možda

Nije mu bilo drago šta nije izvuka obećanje. To je bia zadnji put da san vidia Eldere. Dali smo si ruke… i to je bilo to.

Nisan je pročita. Bukowski je izgleda zanimljivije. Uz kavu…

P.S.

Ostala je u Litvi, ali nije zaboravljena. Moja mila cimerica ju je dobila u dotu uz uputstvo da joj je to literatura za učenje hrvatskog. Čisto da joj stvori ravnotežu s beštimjama iz kužine (zna bi se opeć kad bi pravia palačinke) i tekstove Miše Kovača.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , | 2 komentara