Nepal (2): Avanturizam u Budinoj domovini

Kako što jeftinije i lakše doći do Nepala i u njemu ugodno provesti tri tjedna pisao sam u prošlom tekstu no izostavio sam dio o avanturističkim aktivnostima koje su glavna perjanica turizma u ovoj podhimalajskoj zemlji. Riječ je o alpinističkoj meki koja na svome sjeveru čuva više vrhova preko osam tisuća metara nego i jedna druga zemlja svijeta dok je s druge strane, na jugu, u nizinama, prekrivena gustim šumama što ljubiteljima avanture obećava širok spektar mogućnosti – od trekkinga do jahanja slonova.

Treking poslastice

Nakon što sam se vratio s Nepala većina ljudi s kojima sam razgovarao pitali su me jesam li bio na trekingu. Nisam. Jednostavno nije bilo dovoljno vremena za takvo iskustvo te sam odustao odmah na početku. Naime, vrlo bitan faktor vezan za trekking jeste raspoloživo vrijeme. Ako ste već prevalili toliki put logično je da idete na real thing, a to znači minimalno tjedan dana. Osobno nisam imao toliko na raspolaganju no s obzirom da planiram povratak prikupio sam dosta informacija.

Ture za trekinge se mogu naći iz Kathmandua i Pokhare, a idealna polazna točka ovisi o tome na koju stranu nepalskog dijela Himalaje želite ići. Ako se odlučite krenuti na Mount Everest Base Camp onda vam je u svakom slučaju zgodnija opcija krenuti iz Kathmandua. Za Manaslu Circuit i Annapurna Circuit bolja i povoljnija polazna točka je Pokhara. Ove tri duge ture su i najpopularnije na Nepalu i potrebno vam je između 12 i 15 dana za taj podvig. Od kraćih tura definitivno broj jedan je Poon Hill trek sa polaznom točkom u Pokhari. Riječ je o pet dana dugom hodanju kroz neke od najlijepših krajolika ove prekrasne zemlje tijekom kojeg se popnete od visine od 3 700 metara.

Što se cijena tiče one variraju ovisno o veličini grupe i broju dana provedenih na planini no bazična cijena za Annapurnu je oko 750 dolara a za Everest oko 1150. Poon Hill kao predstavnik kraćih tura ipak je razmjerno skuplji pa si ga možete priuštiti za 500-ak dolara.

Voda i nebo – nepalske atrakcije

Druga iznimno popularna aktivnost jest paraglajding. Za taj poduhvat idealna destinacija je Pokhara. Drugi najveći grad u državi je iznimno turistički razvijen za nepalske prilike te na samim obalama jezera Phewa postoji 50-ak agencija s kojima se da pregovarati. Osim toga iznad njega se diže 1600 metara visoko brdo Sarangkot s kojeg na dvije lokacije u sezoni poleti oko 300 paraglajdinga dnevno. Također, vrlo bitano je i da se prilikom polijetanja sa Sarangkota nudi nezaboravan pogled na Pokharu i prostrana jezera u okolici te ako imate sreće možete vidjeti i vrhove nekih od ‘giganata’, kako Nepalci vole nazivati planine preko osam tisuća metara.

Ako ste dobar i strpljiv pregovarač u predsezoni se cijena leta od pola sata može spustiti na 50 dolara što uključuje još i transfer te snimanje tijekom leta. U sezoni je ta cijena viša za dvadesetak dolara no u periodu od ožujka do srpnja vrijeme je bolje i veće su šanse da će vam se pružiti prilika vidjeti Annapurnu što je uvijek jedan od ciljeva ovog leta iznad Pokhare.

Uz paraglajding moram spomenuti i rafting. Nepal je dom rijeke Sun Kosi koju je National Geograpich svrstao u 10 najboljih rijeka svijeta za ovu aktivnost. Ako se odlučite na devet dana nezaboravnog iskustva pripremite i oko 500 dolara za pokriti troškove. No nije nepalska ponuda ostala samo na ovoj magičnoj rijeci već se diljem zemlje nudi mnoštvo iskustava na vodi. Svaka od rijeka nudi nešto drugačije jer je Nepal zemlja magične prirode i posebne vibre tako ako vam fali novca i vremena za Sun Kosi uvijek možete otići na jednondevni rafting na najpopulanijoj destinaciji tog tipa u ovoj maloj podhimalajskoj zemlji – rijeku Trisuli. Dnevni izlet će vas koštati 50ak dolara u sezoni, a za trećinu manje izvan nje. Sličan aranžman se može dobiti i za još neke rijeke poput rijeke Seti.

Adrenalin u šumovitim krajevima

Jungle safari ili tour, kako god vam drago, je turistička šifra za hodanje po šumi i traženje životinja. Vrlo često uključuje vožnju kanuuima i najdostupniji je i po vodičima najbolji u NP Chitwan. U ponudi se može naći dnevni, poludnevni te oni safariji koji se protežu na nekoliko dana. Dobijete vodiča i njegovog vježbenika te u rano jutro krenete u istraživanje. Odmah vas upute kako bježati od koje životinje te upozore ako imate neki preuočljiv komad odjeće i avantura može početi. Osobno nisam imao pretjerano dobra iskustva sa safarijem. Naime, uzeo sam poludnevnu šetnju i kanue te se odmah razočarao. Magla je u rano jutro bila toliko nisko da nisam tijekom veslanja vidio dalje od zatiljka mladog Engleza ispred sebe. Sama šetnja šumom je bila ugodna no očigledno nije bilo dovoljno vremena ni sreće da se ugledaju neke atraktivnije životinje pa sam se morao zadovoljiti pticama, jelenom i s nekoliko kostura davno preminulih stanovnika Chitwana. Ipak, treba biti pošten i reći da su iskustva putnika s višednevnih tura bila mnogo bolja.

Bez obzira na ishod najbolja lokacija za početak ovakve avanture je Sauraha, selo na samom ulazu u park. Čak i ako ne budete imali sreće na safariju velike su šanse da će vam nosorog u sumrak proći pokraj kavane u kojoj pijete čaj ili pušite nargilu.

Ono o čemu vrijedi povesti računa jest da ne kupite aranžman odmah u hotelu u kojem odsjedate jer ukoliko se prošetate po mjestu naći ćete znatno bolje pogodbe. Poludnevna šetnja s vožnjom kanua i ulaznicom za park se tako može pronaći za oko 30-ak dolara, a za duža bivanja u džungli se da isposlovati i bolja cijena.

Moralne dvojbe jahanja slonova

Jahanje slonova je pak ‘drugi par postola’. Većina slonova je uvezena iz Indije jer Nepalci svoje ne smiju loviti te je samim tim ovaj užitak skuplji. Vrlo se teško da pregovarati oko ove usluge te većina iznajmljivača drži cijenu od oko 25 do 30 dolara za samo pola sata šumskog lutanja na slonovskim leđima. Ipak ukoliko nemate moralne dvojbe oko jahanja debelokožaca ovo je zbilja zgodna stvar jer se na njihovim leđima možete divljim životinjama približiti znatno bliže no što biste mogli pješke. Na primjer nosorozi vas ne vide kao opasnost ili žrtvu te ih imate prilike vidjeti sa svega par metara, a krajolik kojim vas vode vodiči iz Saurahe zbilja je lijep i isplati se potrošiti novac na to.

Na kraju valja istaknuti da Nepalci slonove tretiraju mnogo bolje nego Tajlanđani i Indijci no ukoliko vas to smeta uvijek imate krasnu alternativu u vidu posjeta utočištima slonova u okolici Chitwana.

Nije ovo sve što Nepal krije u svojoj avanturističkoj ponudi no ovaj kratak presjek će, nadam se, poslužiti za orjentaciju prije no što odete na put. O trikovima prilikom kupnje pašmine i kukhrija te turističkoj ponudi na rubu zakona čitajte u narednim tjednima.

Tekst se može pročitati i na stranicama portala Travel – advisor. eu

Oglasi
Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Vodič kroz Nepal (1): Kako organizirati nezaboravno low budget putovanje pod Himalaju

Relativno mali i siromašni Nepal je za Europljane egzotična i primamljiva destinacija koja je igrom slučaja našla i u mojim planovima. Naime, izjalovili su se planovi za neke druge destinacije te se ove veljače ukazala prilika da odem podno Himalaje. Imao sam malo vremena za pripremu 20-dnevnog putovanja te je temeljita i brza organizacija bila nužna kako bih vidio što više toga unutar svog budžeta od 10 tisuća kuna. Nakon što sam zbog nedostatka vremena odmah odustao od trekkinga odlučio sam posjetiti Dolinu Kathmandua koja krije čak tri kraljevska grada – Kathmandu, Patan i Bhaktapur, nacionalni park Chitwan te Pokharu koja  s okolicom glasi za meku avanturističkih sportova i dobre hrane. Osim toga u svoju turu sam uspio unutra budžeta uključiti paraglajding, jahanje slonova, vožnju kanuom i jungle safari.

Naravno, najveći izdatak ukoliko planirate put u Nepal je avionska karta iz Zagreba za Kathmandu. S obzirom da i Zagreb i Kathmandu nude prilično skromne opcije, povratna karta u predsezoni koštala je oko 4 200 kuna. Ukoliko ste spremni izabrati let iz neke od susjednih zemalja dobro je znati da se iz Beograda može letjeti i za 700 kuna jeftinije, a cijene letova su nešto niže i iz Sarajeva.

Cijepiva mi nisu bila potrebna, a od ostalih izdataka valja spomenuti vizu koja se rješava na aerodromu i za mjesec dana košta 40 dolara.

Ranojutarnja šetnja uz NP Chitwan

Raj za solo putnike

Planirate li putovati na Nepal sami ne trebate se previše brinuti oko sigurnosti. Iako je riječ o prilično siromašnoj zemlji, iz vlastitog iskustva mogu reći da je vrlo sigurna. Vodite računa o svojim stvarima i respektirajte specifičnosti kulture te ne bi trebalo biti nikakvih problema.

Nepalci su vrlo miroljubiv i religiozan narod, a u njihovoj zemlji, za razliku od nekih drugih destinacija u Aziji i Africi, ne postoji povećana opasnost ni za žene koje putuju same. Upoznao sam veći broj Europljanki i Kineskinja tijekom svog boravka na Nepalu i sve su redom imale riječi hvale za razinu sigurnosti u Budinoj domovini.

Ukoliko ste iskusan putnik bit će vam se lako snaći u ovoj zemlji. Meni je snalaženje i eventualne jezične barijere dodatno olakšao prijatelj Nepalac koji je dosta vremena provodio sa mnom tijekom boravka u Kathmanduu no i bez njegove pomoći do informacija sam dolazio vrlo lako.

Kontrolirani kaos na cestama

Transport, jedna od onih stvari koja me ponajviše brinula prije no što sam otišao na put bio je međugradski transport no ispostavilo se da se njime prilično jednostavno služiti ako se prilagodite specifičnostima prevoza u slabije razvijenim zemljama. U Nepalu međugradski busevi su vrlo jeftini. Cijene  karata za turističke buseve između Kathmandua, Pokhare i Chitwana se kreću između 600 i 800 nepalskih rupija što je otprilike 6 do 8 dolara. Usporedbe radi, taksi od aerodroma do turističkih dijelova Kathmandua ćete platiti otprilike dolar manje. Druga pozitivna stvar je što je naplata karata organizirana u europskom stilu. Drugim riječima, cijena je uglavnom fiksna i za razliku od istočne Afrike, nakon što platite kartu nepalski kondukteri vas neće tražiti više novca po dolasku na destinaciju.

Loše prometnice i konstantni radovi zbog kojih se neke dionice glavnih cesta zatvaraju u pojedinim dijelovima dana, autobusi gotovo isključivo polaze samo u ranim jutarnjim satima. Svi prevoznici od točke A do točke B polaze unutar sat vremena.

Zastoj je trajao četiri sata, ali nitko se nije nervirao – kuhalo se kraj buseva, igrale su se igre i dijelile cigarete

Zbog gore spomenutih problema s prometnicama nemojte očekivati pretjeran komfor te ne shvaćajte procjene trajanja vožnje zdravo za gotovo. Za nekih 200-ak kilometara očekujte da će vam trebati 7 do 11 sati, ovisno o sreći. Vozači na takvoj dionici prave jednu kratku i dvije duže pauze. Nepalski kondukteri se dosta dobro brinu o putnicima te vas ne treba iznenaditi da u slučaju zastoja na cesti od njih dobijete besplatnu bocu vode i voćku.

Također valja znati da putnicima višima od 180 centimetara može biti dosta teško naći dovoljno prostora u autobusima, jer su Nepalci rastom prilično niski a autobusi prilagođeni domaćem stanovništvu.

Varljive recenzije hotela

Pronalazak jeftinog smještaja u zemljama poput Nepala nije problem. Ono što može biti teško je pronaći jeftin i uz to relativno kvalitetan smještaj. Uz malo truda za 5 do 10 dolara za noć može se naći hotel u centru grada  koja ima svoj tuš, toplu vodu 24 sata dnevno i čiste plahte. U nacionalnom parku Chitwan sam uspio dobiti prekrasnu sobu i doručak za samo 5 dolara za noć. S druge strane u Pokhari su cijene najviše, a u Kathmanduu u masi treba uspjeti probrati kvalitetu.

Sjajan smještaj u Saurahi, pokraj NP Chitwan, za samo 4 eura noć s uključenim doručkom. Imali su čak i toplu vodu

Prilikom traženja smještaja u Kathmanduu treba imati na umu da je kompletan centar grada u građevinskim radovima kojima se saniraju posljedice nedavnog velikog potresa pa postoji mogućnost da će vas buka buditi već oko 7 sati ujutro. Interesantno je i da se vrata od hotela zaključavaju u 10 sati te ako se vraćate kasnije morate probudit nekog od osoblja tko spava u lobiju.

Iskustvo mi je pokazalo da ocjene na Bookingu i TripAdvisoru u slučaju Nepala nisu baš pretjerano pouzdane. Naime, ponekad ih vlasnici ‘friziraju’ preko obitelji i rodbine u inozemstvu, a osoblje, ukoliko vide da niste zadovoljni, zna ‘žicat’ desetku. No čak i u najgorem smještaju u kojem sam odsjeo, osoblje je bilo iznimno ljubazno i uvijek spremno pomoći oko organizacije daljnjeg puta.

Kathmandu – azijska gastro meka

Ne bi prošlo sanitarnu, ali su tete jako ljubazne

Za Kathmandu turistički vodiči vole istaknuti da je najbolja gastro oaza između Irana i Japana. Nisam bio u Iranu i Japanu, ali Nepal generalno ima raskošnu ponudu hrane po prihvatljivim cijenama. Tri stvari koje po mome mišljenju ne treba propustiti jesu momo, dal – bhat te pećena jezerska riba sa senfom u Pokhari.

 Momo je ime za kuhane ili pržene valjuške s raznim vrstama mesa ili pak povrćem. Inače restorandžije rijetko mijenjaju ulje za prženje tako da ukoliko imate osjetljiv želudac bolje se držati kuhanih jela.

Dal – bhat je kultno jelo na Nepalu pa se čak prodaju i suveniri poput majica na kojima piše ‘Dal – bhat all day long’. Riječ je o raskošnoj plati sa umacima, kuhanim mesom, povrćem i većom količinom riže koja će vas lako zasititi. Ipak iz zapadnjačke perspektive može vam izgledati kao niz priloga bez glavnog jela.

Za kraj sam ostavio moje najveće gastronomsko iznenađenje u ovoj maloj zemlji, a to je riba s roštilja u Pokhari. Inače, Pokhara je grad na tri jezera i restorani obiluju njihovim plodovima. Kao Dalmatinac koji tijekom godine konzumira jako puno kvalitetne ribe prilično sam razmažen po tom pitanju, no specijalitet iz drugog najvećeg nepalskog grada me ostavio bez riječi. Izgledom podsjeća na janjeći odrezak, a kombinacija začina, senfa i blagog ribljeg okusa jednostavno je nenadmašan.

Cijene hrane su zadivljujuće niske pa tako u Kirtipuru i drugim manjim gradovima možete imati kvalitetan obrok za dvije osobe za 7 do 10 dolara. Coca cola i druga zapadnjačka bezalkoholna pića su dostupna apsolutno svugdje i vrlo su jeftina. Ono što je znatno skuplje od očekivanog jest pivo. Nepalci se mogu pohvaliti jako dobrim domaćim pivima poput Nepal Ice-a i Gurkhe, plejadom europskih piva no usprkos svemu tome najpopularniji filipinski San Miguel. Cijena se za standardnih 6 i pol deca kreće od 3 do 6 dolara ovisno o lokalu u kojem ga konzumirate.

Ukoliko ste spremni na eksperimentiranje, probajte i Chhaang odnosno ‘vino od riže’. Nepalci ga vole nazivati vinom iako je u bližem ‘srodstvu’ sa pivom ili pak rakijom. Relativno je jeftino no za moj ukus prilično sirovo.

 

Odličan tradicionalni nepalski ručak za svega 20-ak kuna po osobi

Voda i promet – opasnost po europske putnike

Na samom kraju ovog kratkog vodiča po Budinoj domovini nužno je upozoriti na potencijalne opasnosti po zdravlje. Moj dojam je da je promet najopasniji dio života u Nepalu. Ne samo da vlada potpuni kaos na prometnicama već vas može zgaziti motocikl, bus, kamion ili pak slon ukoliko niste oprezni. No šalu na stranu, ono o čemu zbilja trebate voditi računa jest voda.

– Hrana je svježa i neće ti naškoditi, ali vodu nemoj piti, jer neće biti dobro, kazao mi je prijatelj Nepalac odmah prvi dan.

Osim toga pazite da ne konzumirate led, jer se pravi od vode s česme. Što se tiče hrane izbjegavajte voće koje se ne može oguliti, jer higijenski uvjeti na tržnicama nisu baš respektabilni. Osobno sam izbjegavao i većinu povrća zbog činjenice da ga tek lagano termički obrađuju no vjerujem da vam ono ne bi trebalo stvarati zdravstvene probleme. Hodajući po Kathmanduu vidjet ćete brojne mesnice i vjerojatno će vas te slike preplašiti no mogu vam garantirati da nikakvih problema nema s konzumacijom mesa.

Idete li tijekom ljetnih dana na jug države, u nacionalni park Chitwan opremite se sprejem za komarce.

Više detalja o avanturističkom turizmu, izboru kvalitetnih suvenira i mogućim problemima sa zakonom u Nepalu čitajte u idućim tekstovima.

Tekst je objavljen i na portalu Travel Advisor.eu

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , , | 2 komentara

Ljubavni jadi H.C. Andersena

Hans Christian Andersen i da živi danas virujen da bi bia velika faca. Lipo bi se zna obuć, dica bi ga pitala za selfie, gostova bi u televizijskim emisijama u popodnevnim satima i ima bi svoju kolumnu u nekim dobrim novinama di bi pisa o umjetnosti.

Kao što svaka lipa priča ima i svoju tamnu stranu tako bi sluteći po stvarnim zapisima iz njegovog života, H.C. vjerojatno bia meta mačističkih ispada glupljih razrednih kolega, a u školskim danima ne bi bia puno popularan, jer svi znamo da knjiški moljci nisu prvi izbor najpopularnijim odnosno onim curama kojima prvima u srednjoj narastu grudi. I posli bi živia dupli život. S jedne strane majke i bake bi ga lipo gledale jer je kreativan, pristojan i drag, no njihovim kćerima bi uvik ništo smetalo kod dragog, ali ružnjikavog Danca. Na kraju bi počea stalkat po Facebooku i  pod pseudonimom otvoria račun na Tinderu di bi sakriven u anonimnost slao lascivne poruke i momcima i curama trudeći se uklopit. Javno otkriće njegove tajne zauvik bi prominilo sliku o velikom piscu i sve bi završilo ružnim tonovima.

Sad bi vi mogli reć da san prolupa i pišen gluposti o genijalnom književniku no dopustite da vam ispričam stvarnu priču o najvećem danskom sinu pa onda sudite.

Andersen je u rodnoj Danskoj nacionalni heroj. Dugo vrimena ga je uz nedvojbeno golem doprinost skandinavskoj i svjetskoj književnosti pratio glas čistunca. Njegova djela su budila maštu milijuna dice diljem svita, a kao dječak i sam sam zamišljao kako su pisana u toplini neke kolibe uz miris kave i kolača.

Uz njegove rečenice lako je pasti u sanjarenje, a samim tim i u zamku. Lako je svakom tko zađe u Kopenhagen zaključiti da priče nisu nastajale u takvom okruženju, jer je Hans dugo vrimena živia u Nyhavenu koji je u to vrime bia luka, a samim tim i četvrt crvenih svjetiljki. Drugim ričima, ništa od topline kolibe i mirisa kolača već uglavnom glasni, pijani mornari, smrad lošeg piva i zvukovi kupljenog seksa.

Pravi preokret u viđenju Hansovog života iz današnje perspektive se zbio početkom 2000-ih. U javnost su isplivala njegova ljubavna pisma, a onda i dnevnik. Andersen je i nakon toga ostao veliki pisac, ali njegova biografija nije više bila tako dosadna. Idealizirana slika djevca i čistunca dobila je novu, perverzniju komponentu.

Naime, prvo su pisma otkrila da je H.C. Andersen doduše u mladosti svojevoljno odbijao seksualni čin, no u postpubertetskim vrimenima steka je naviku da se nesritno zaljubi. Njegova najveća ljubav bila je po svemu sudeći djevoka milozvučnog imena Rigborg Voigt (probajte to naglas izgovorit). Ona je na Hansovu žalost srce dala drugom, a on je osta ko riba na suvom. Navodno su desecima godina kasnije očevici, dok je veliki Danac leža mrtav, na njegovim prsima našli njeno pismo.

Nakon toga Christian kreće u veliku seriju nesretnih ljubavi. Redom su ga odbijale Sophie,  kćer fizičara H.C. Oersteda, Luise Collins te operna pivačica Jenny Lind. Lindovu je nesritni Andersen pikira dugo vrimena. Znojia bi se bidan i šeta po sobi naglas uvježbavajući kako će je zaprosit, a onda bi se opet ustrtaria kad bi je vidia. Ipak jednog dana joj je na brzinu u ruku tutnia pismo u kojoj joj je napisa sve šta mu je bilo na umu i brzo šmugnia za kantun. Kao što pogađate, Lindova nije dilila njegove osjećaje pa je između turneja našla vrimena da mu ‘zatvori vrata’.

Nakon serije neuspjeha bit će i velikom Hansu išlo priko glave pa je vjerojatno pomislia ‘sve su one iste. Neću se njanci jednom više zajubit u ženu’. Sudeći po pismima, pribacia se u drugu ekipu no ni tu za njega nije bilo kruva. Zavodia je pismima jednog danskog plesaća, mladog vojvodu iz Weimara i Edvarda Collina.

No eto ni tu nije njegova naklonost naišla na plodno tlo i dobia je tek Collinovo pismo, toplo i puno razumjevanja u kojem je ovaj potražio najnježniji mogući način da ga odbije.

Nakon svega ovoga, za zaključit je da bi Andersenu najbolje bilo da je kocka kad ga već u ljubavi nije išlo.

No ni tu priči nije kraj, jer uz pisma pojavia se i dnevnik kojeg bi Željka Markić sigurno dočekala na nož. Naime, Andersen je u dnevniku otkrivao svoju perveznu stranu. Uz opise prilično lascivnih maštarija, imao je naviku da stavi bilješku svaki put kad bi masturbirao. A to je po broju crtica bilo često.

Također, otkrilo se da je tijekom svog boravka u Parizu često odlazio u bordele no ne kako bi se seksao s prostitutkama već kako bi s njima pričao, a onda u toplini svog doma upriličio solo party.

Neki su danski kulturnjaci po otkriću ovog dila Andersenovog života čak i predložili predstavu u kojoj će veliki pisac masturbirati na sceni. Ta ideja je otvoreno i s oduševljenjem prihvaćena od strane umjetničkog direktora HCA 2005. Larsa Seeberga te su navodno i konzultacije s danskom kraljicom prošle dobro. Što se dalje s predstavom događalo nisan uspia nać, ali u načelu nije ni bitno.

Vjerojatno su Danci pogledali predstavu, pljeskali i otišli kući bez da prosvjeduju pred zgradom parlamenta, a nisu ni srušili književnikove spomenike.

Spomenici su ostali na mistu. Ostala je nedirnuta i uspomena na sjajnog kniževnika, a možda su nedavni događaji dali i dozu ljudskosti njegovom herojskom statusu.

A ako vam Mala sirena i Ružno pače više nikad neće biti isti…e to mi je i bila namjera.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , | 2 komentara

Stotine dice Augustusa Jakog

Europska povijest vrt je raznolikog vladarskog cvića. Bilo ih je svakakvih – ludih, kreativnih, sposobnih, perverznih, pametnih, glupih, nesretnih i potpuno nesposobnih. U takvom društvu teško je biti zbilja upečatljiv, pogotovo ako dotični nije iz neke velike vladarske kuće poput Habsburga ili Romanovih.

Ipak, Dresden, grad zapisan u knjigama kao najgori europski stradalnik u 2. svjetskom ratu i ponosni nositelj laskavog nadimka Kutija za nakit, iznjedrio je jednog takvog. Na obalama moćne Elbe ili ti ga Labe na kraju 17. stoljeća Dresden je tek slutio ljepotu u koju će se pretvoriti kad je na čelo Saksonije stao on – August II. Jaki. Kao što je Kemal Monteno pjevao, zajedno je rasla legenda o gradu i njegovom neobičnom vladaru.

August II. Poljski ili pak August I. Saksonski, zovite ga kako vam drago

August, drugi od svog imena, izdanak je glasovite dinastije Wettin, a tijekom života postao je paralelno i kralj Poljske.

Hedonistički nastrojen s budžetom dvaju prosperitetnih država srednje Europe dao si je mašti na volju. Dok je ostatak kontinenta uglavnom pumpao novac u vojsku i grcao u smradu gradskih ulica Augustus je istresa velike količine love za najfinija umjetnička djela svog vrimena, a triba priznat da je tu neobičnu sklonost prinia i na potomka.

Da je samo ljubav prema lipome bila jedina Augustusova osobina bilo bi dovoljno da se sa simpatijama sićamo tog lika no on je bio više. Mnogo više.

Tip je uz klasične nazive Poljski, Saksonski i Drugi nosio i nadimak Jaki. Za čovika od svega 176 cm visine i skromne kilaže koja ga je navodno krasila u mladosti prilično neobično. Naime, suvremenici su zapisali su da usprkos sasvim normalnim dimenzijama ovog vladara pod njegovim rukama pucale konjske potkove. Golema snaga koja je izvirala iz Augustusa budila je strahopoštovanje, ali i ponos njegovih podanika.

Navodno je na jednom rukohvatu od kovanog željeza u blizini kultne Bruhlove terase  otisak njegove ruke kao još jedan dokaz iznimne snage. Šuškalo se u knjigama i kako je Augustus bio u stanju sam držati dva konja koji trće na različite strane no ono što je putnicima namjernicima i ljubiteljima povjesnih pikanterija još zanimljivije je i činjenica da nisu pod njegovom snagom nisu pucale samo potkove već su uslijed golemog seksualnog apetita i kreveti.

Priča kaže da je Augustus II. Jaki za 63 godine života ostavio iza sebe između 365 i 382 djece od kojih je samo jedan potomak Augustus III. mogao s ponosom ustvrditi da je zakoniti nasljednik nezasitnog pretka. Na službene puteve i u ratne pohode pratile su ga karavane ljubavnica kojima je nesebično dilia svoje kraljevske usluge među plahtama.

– Bila su to takva vrimena. Svi kraljevi su imali ljubavnice, bilo je to pitanje časti i ugleda, tvrdia je  moj profesor povijesti dok smo u srednjoj preturali po bludnim aktivnostima europskih vladara.

Svi su imali ljubavnice, ali Augustus je očito odlučio biti najbolji. Tribalo je uz sve te aktivnosti imat force da se i dvi države vode, a dotičnom pripadniku wettinske dinastije je sve išlo za rukom.

– Mladiću, a čime se Augustus hranio? Ima li zapisa o tome, jednom prilikom me pitao mladoliki 55-godišnjak iz grupe dok smo šetali po Varšavi gdje je također Jaki ima svoju palaču.

– Nemojmo se zalijetat sa željama, šjor. Nije vam to za svakoga. Zamislite koliko je to alimentacije ako vam se zalomi, proba san se našalit.

Gospodinu nije bilo baš smišno, bit će ga kriza sridnjih godina stisla, ali makar san se ja dobro nasmija.

Dresden Silhouette
Foto: DMG/Dittrich

Augustusa je taj ritam prid kraj života, bidnoga, slomia. Dobia je cukar, strašno se udeblja. Paria je sa nabucanih 110 kila ko maskota  s reklame za Michelin te se sa 63 godine priselia na vječna lovišta. Njegov jedini zakoniti sin, ponos njegov, inicira je gradnju katedrale u koju će na kraju spremit očevo tilo i započet tradiciju pokapanja članova dinastije Wettin na tom mistu. Inače, Augustusa II. Jakog nisu cilog pokopali u dresdenskoj katedrali. U skladu s tadašnjom praksom vezanom za personalne unije, srce mu je pripalo Poljacima i danas se čuva u Krakowu.

Usprkos moralnim dvojbama modernog društva Augustus II. Jaki naposljetku će ostat upamćen kao ljubitelj umjetnosti i žena, čovik izvanredne snage i jedini europski vladar svog vrimena koji je vojsku moga dić iz gaća.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar

Tajne Četvrti crvenih svjetiljki

Jug Hrvatske, a pogotovo dio iz kojeg ja dolazim i u kojem sam provea svoje nježne godine je prilično kritičan i zatvoren prema seksu kao temi. Da nema interneta i blagodati masovnih medija mlađarija bi virovala kako nam dicu nose rode i da se nitko pod kapom nebeskom ne seksa osim ako nije istetovirani narkoman ili vegeterijanac.

Tako naša ruralna legenda kaže da je prije nekoliko lita jedna djevojka malo slobodnijeg stila odjevanja prošla kroz selo, a tri lokalne babuške zgrozile, utiho, naravno, da ih ne bi netko čua.

– Znaš, ona ti se seksa s muškima, kazala je najupućenija od njih.

– Za Gospu Blaženu, šta to govoriš, snebivala se druga, a trećoj su se noge skoro posikle pa se samo u tišini križala.

Eto, kad odrastete u mojim krajevima onda su vam je prvi posjet Amsterdamu kulturološki šok. Tako je prije 7, 8 godina bilo i meni. Bilo mi je smišno šta dame noći stoje u izlogu, puće usne i gurkaju plastificirane grudi naprid dok nevine strance vabe u svoj zagrljaj.

Danas nekoliko krugova oko sunca kasnije stvari su mi jasnije. Nizozemci su jedan drug svit i na prostituciju i seks gledaju kroz drugačije očale.

Kod njih se prostitucija tolerirala još od srednjeg vijeka. Smatrali su da je to nužno zlo i virovali su da praksa kupovanja i prodaje seksualnih usluga smanjuje broj silovanja i pedofilije u društvu. Fleksibilni i tolerantni zatvarali bi uvik jedno oko na takve stvari radi društvenog dobra.

Tako je prva i najveća amsterdamska četvrt crvenih svjetiljki danas kultni De Wallen svoje misto naša di drugo nego u staroj luci. Mornari nakon dugog lutanja morima bi zadovoljili svoje životinjske nagone, a onda bi jurili na ispovjed. Zahvaljujući toj praksi izgradila se i najstarija amsterdamska crkva Oude Kerk. Još od početka 14. stoljeća Stara crkva, smještena u sred De Wallena, tukla je dobru lovu na čišćenju mornarskih duša nakon što su progužvali posteljinu u potrazi za zadovoljstvom.

Bilo je, da se ne lažemo, i kod Nizozemaca puritanskih faza u kojima su djevojke bile stavljene s onu stranu zakona, ali kao što mi na Balkanu dobro znamo – gdje postoji potražnja, postojat će i ponuda.

Ipak prvi koji je uvea malo reda u, kako ih u mom kraju zovu, kurbaluke nije bia Nizozemac nego Francuz. Napoleon je volia znat kome njegovi vojnici vire pod suknju pa je uvea crvene i bile kartone za amsterdamske prostitutke. Crveni bi dobile one koje su zdrave, a bili je namjenio onim koje su imale neku od tada poznatih bolesti. Zna je mali Francuz u potpeticama da se armija bolje bori kad je zadovoljena i zdrava.

Nakon toga su stvari išle manje – više svojim tokom da bi prije skoro trideset godina profesija prostitutke postala službeno prepoznata i priznata u nizozemskom društvu. Desetak godina kasnije u potpunosti legaliziraju prostituciju, a ostalo je povijest.

Danas rijeke ljudi plove De Wallenom, tone mlađahnih Engleza hrle izgubiti nevinost u njemu, a čak i vodiči znaju kroz ovaj kvart prošetat svoje putnike. Prvoklasna turistička atrakcija, ali i biznis koji funkcionira na maksimi 20 – 50 – 3.

Naime, ustaljena tarifa je 50 eura, za 3 poze u 20 minuta. Nema tu velikog cjenkanja. Za manje ne ide i gotovo. Bit će sindikat drži tarifu ko što gondolijeri u Veneciji ne idu ispod svoje cifre.

Ljudi ponekad misle da je riječ Sodomi i Gomori gdje svatko naskaće na svakoga no stanje je posve drugačije. Zapravo sasvim pristojna četvrt u centru grada gdje se poštuju jasna pravila. Glavno pravilo je da se djevojke u izlozima ne fotografiraju ni pod koju cijenu. Ako prekršite pravilo policija će vam rado oduzeti mobitel ili aparat, a možda vas i dama pogodi jabukom ili bocom vode.

– Ne fotografirate ni blagajnice u banci ili pak gospođu koja radi u knjižnici bez dozvole pa zašto bi njih, rezimirao je jedan Nizozemac s kojim sam se našao u društvu prije par godina.

Nama možda teško shvatljivo, ali za Nizozemce je to mjesto kao i svako drugo. Roditelji vode djecu kroz De Wallen u vrtić, a tinejdžeri na biciklima jure na trening klizanja kroz Bloodstraat.

E da, kad sam već spomenuo Bloodstraat triba reć da je to jedno od posebnijih mista u De Wallenu. Lokacija je to u kojoj će vas uz crvena svitla dočekat i plavkasta koja sugerira da dama u izlogu nije ili nije u potpunosti dama već da ima i nešto gospodskog u sebi. Bilo je turista koji nisu slušali na satu, pa ih je ova činjenica malo iznenadila u trenutcima kada su hlaće već bile spuštene do koljena.

Danas turizam u Amsterdamu buja, a De Wallen i preostale dvije amsterdamske četvrti crvenih svjetiljki privlaće znatiželjnike iz cilog svita, no gradske vlasti smanjuju broj izloga. Čim su krenule te priče, gradonačelnik je reka da ne pokušava uništit prostituciju u gradu već da se broj soba i izloga samo malo smanjuje. Razlog je to što je nestalo balansa, a on je u nizozemskom društvu vrlo bitan.

Upravo zbog balansa i razumjevanja ljudske prirode danas je Četvrt crvenih svjetiljki misto di ćete umisto na kaotično orgijanje naići na registrirane obrtnice sa zdravstvenim osiguranjem i policijom na svojoj strani ukoliko prekršite zakon.

A tko zna možda vam se posreći pa sretnete i nekog člana ili članicu kraljevske obitelji u obilasku prozora. No to je sad tema za jednu sasvim drugu priču…

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , | 1 komentar

Markova pustolovina ili čije kosti Talijani gube stoljećima

Kad san bia dite najdraži svetac mi je bia sveti Nikola. Nije na mene utjecala  činjenica da san ateista sve dok su mi stavlja pokone u postole. Kako san odrasta tako su se neki drugi ljudi više počeli interesirat za Niku, u prvom redu baba koja mu se sad intenzivno moli kad god ja sidnen u autobus, a mene su usprkos kontinuiranom nedostatku religioznosti počeli fascinirat neki drugi mučenici i ljudi od božje riči.

Freska koja prikazuje švercanje kostiju iz Aleksandrije

Volin da se nešto prevrće, da se nađe dašak kaosa i zrno misterije. Sveti Marko, moj novi omiljeni svetac, igrom slučaja ispunia je sve te uvjete pa i otiša korak dalje.

Marko je za života proputova ijade kilometara i vidia je svita, a bogami nakon smrti njegove kosti napravile su veliku barufu, švercale se priko granice i uzbudljivo putovale cilim Mediteranom.

Navodno se Marko tijekom jednog od ranih putovanja između Ravene i Akvileje zbog oluje zaustavia na otočiću u venecijanskoj laguni. Usnia je snom pravednika, ali sanja je čudne sne.

Ukaza mu se ni manje ni više nego anđeo.

– Mir tebi, Marko, evangelisto moj, pozdravia ga je anđelak i kako je bia osobito razgovorljiv još mu je obeća da će tu negdi počivat njegove kosti i čekat sudnji dan.

Marko je nastavia svoje pohode i sveti život, a sve se činilo da će mu posljednje počivalište bit jako daleko – u Egiptu. Ipak sudbina je zamišala karte, privrnila nebo i zemju i svetcu ni nakon smrti nije dala mira.

Godina je bila 828., prašina se dizala po prašnjavoj aleksandrijskoj luci, a dva su se Venecijanca u kantunu nešto došaptavala. Legenda kaže da su se dokopali svetih kostiju koje je jedan fratar sakria nakon šta je Marko umra kako bi donili slavu svome gradu.

– Za gospu blaženu šta ćemo mi sad s njim. Em je mrtav, em šuška dok ga nosimo, a i ovi ga traže, kuka je Malamocco dok je prstom čistia uvo i odmjerava jednu mladu i bujnu Egipćanku koja je prolazila isprid njih.

– Muči više, ne mogu te slušat, vidiš da mislin, puva je Torcello i pokušava uvatit mrvu sjene dok mu je prašina išla u oči.

– Znaš, ja bi sad mrvu prasetine, onako lipo zapečene. Znaš ono kad gudića tek odvojiš od sise… pa kad je još od mlika pa da hrska i onda udrit jedno po litra crnjaka i zaspat popodne jednu uru, odsutno je mrmlja opet Malamocco i češa se po praznom drobu dok je simfonija kruljenja iz njega svirala

– Aj se koncentriraj gladušu jedan,  di ćeš izit prasetinu ode u muslimanskoj zemji. Pa oni neće ni da je dir… ajmeeeee, ajmeee, ječa je oduševljeno Torcello  i skakuta na mistu– sitia se

– Pa to ćemo!

– Šta? Oćemo na pećeno, veselo upita malo glupasti Malamocco

– Ma ne budalo. Kakvo pećeno?Utrpat ćemo kosti ispod svinjskih polovica i ovi na granici nas neće dirat. Kužiš, svinjetina i to, objašnjava je ushićeno zbunjenom Malamoccu njegov oštroumni kolega.

Stavimo li na stranu moju malo podivljalu maštu, otprilike legenda kaže da su njih dvojica  upravo tako priko granice prokriumčarili kosti ispod svinjskih polovica koje aleksandrijski carinici, inače muslimani, nisu dirali.

Torcello i Malamocco su po svemu sudeći kosti bez većih problema donili u Veneciju no tu priči nije kraj.  Sritni šta su napokon dobili relikvije jednog ‘teškaša’ ko što je Marko dali su si truda da kosti sakriju šta bolje dok se bazilika ne zgotovi. I to su napravili toliko dobro, da ih ni sami nisu mogli naći narednih 200 godina. Pojavile su se u čudnim okolnostima kad se, prema priči, odlomia komad zida tijekom mise i otkrila se kutija u kojoj su čuvali ono što je od Marka ostalo.

Ponovo su ih spremili u nekakvu tajnu kriptu te im se još jednom gubi svaki trag. Stvarno su dobro pazili na njih. Navodno nisu bile izgubljene, ali iskreno sumnjam u to. Više san uvjerenja da ih je bilo sramota reć da su ovako bitne svetačke kosti uspili zametnit čak dva puta. Sve u svemu pojavile su se ponovno tek 1811. godine, znači, nakon 650 godina i nakon toga su ih spremili u kriptu u katedrali sv. Marka di se nalaze i dan danas.

Ipak ova priča je nedavno dobila i svoj nastavak. Jedan britanski znanstvenik imena Andrew Chugg tvrdi da koste koje su Venecijanci švercali uopće nisu Markove već da je riječ o posmrtnim ostacima jedne druge velike povijesne njuške – Aleksandra Makedonskog.

Britanac je mrtav ladan ustvrdia da postoji šansa da su još u Aleksandriji fratri zaminili ta dva tila, a kako bi kvalitetnije iznervira Talijane naša je i podatak u nekim starim spisima da je Markovo tilo nakon smrti spaljeno.

Talijani su odma bacili par uvreda na račun mentalnog stanja nesritnog znanstvenika i počeli mavat rukama sočno psujući. Odbili su DNK analizu i tvrde da je sramota uopće sumnjat čije su to kosti gubili stoljećima.

Ipak meni kao neovisnom promatraču ne izgleda tako nezamislivo da je na primjer Malamocco ometen nekom ljepuškastom, tamnoputom djevicom iz kripte skupia krivu mumiju pa nije tia priznat da se Torcello i dužd ne bi ljutili. No to nikad nećemo saznat, jer malo je vjerojatno da će Talijani dat da im neki bogohulni Englez čeprka po njihovom svecu kojeg su pošteno ukrali.

Objavljeno u Putovanja | Označeno sa , , , , , | Ostavi komentar

Gradonačelnik tenkista

Ime Arturas Zuokas vam vjerojatno ne znači ništa. Iskren da van buden nije ni meni značilo ništa do prije dvi godine kad je mi je taj lik posta jedan od uzora rame uz rame sa Georg Bestom, Smojom i kapetanom Nemom.

Tijekom mog višemjesečnog boravka u Litvi, naletia san par puta u Vilnius i jednom prilikom me moja tadašnja cimerica, inteligentna i simpatična Austrijanka  Franzi nagovorila da idemo na jednu od onih besplatnih tura s lokalcima. Mrza se Vilnius, a ja san grinta jer eto vidi čuda u Litvi je zimi – zima.

Naljepnice koje podsjećaju na ovaj događaj još se mogu naći u glavnom gradu Litve

Simpatična studentica je na perfektnom engleskom pričala više ili manje interesantne pričice o Litavcima, a mi smo se klipsali okruženi Azijatima koji su se slikali ispred svake znamenitosti, kipa ili dućana sa neonskom reklamom.

Nakon uru i po smo se zatekli u boemskoj četvrti Užupio, lipa Litavka je odgovarala na jubilarno 150. pitanje, a ja san s rebatinki pokušava skinit žvaku na koju san kleknia kad san veziva špigete, kad san načuo ime Arturasa Zuokasa i strignia ušima.

Lik je prava čunka, šta bi se ono kod nas na jugu reklo, a da je kojim slučajem Amerikanac, Hollywood bi štanca odma pet filmova o njemu. Sa svega 25 godina iša je u Irak ko ratni izvjestitelj, a u narednih par godina je bia na nekoliko gadnih ratišta. Između ostalog je i Amerima sta na žulj, jer je napravia par snimki koje su cilom svitu pokazale kako se Jenkiji bore za slobodu u svitu.

Arturasu je na pragu 30-ih dosadilo vucarat se po vukojebinama i držat glavu u torbi pa je lipo obuka odjelo i 2000. posta najmlađi gradonačelnik Vilniusa u povijesti. Ima je svega 32. Odgulia je sedan godina na poziciji pa se malo zeza u parlamentu da bi par godina kasnije odlučia da mu je bilo bolje u gradskoj fotelji i u kampanji potega ikonski potez.

Naime, jedna od tema je bilo ilegalno parkiranje u glavnom gradu pa je Zuokas nekom frajeru tenkom pregazia krivo parkiranog Mercedesa! Ej tenkom! Pa otkud mu tenk? E to nisan uspia doznat, ali bit će to u bivšim sovjetskim republikama standardan dio obiteljskog voznog parka. Ono, on vozi Audia, žena voli više manjeg BMW-a, a tenkom idu u spizu i koriste ga za u masline.

Vlasnik automobila nije bio baš oduševljen

Zuokas je za ovaj potez dobia nagradu u obliku ključeva glavnog litavskog grada i IG Nobela (nagrada za najbolja besmislena istraživanja i poteze koji vas prvo nasmiju pa vas natjeraju da se zamislite).

Valja bit iskren pa reć da nije to samo Zuokasova ideja, jer eto malo san čeprka i naša da su mu u ovom podvigu ruku dala dva švedska komičara u sklopu jednog tv showa. Opušten neki frajer ovaj Zuokas. Izbore dobia tenkom, a na kraju stolicu popušia zbog korupcija. Malo je gadno kad ti idol ispadne lopov, ali to je sigurno bila neka sovjeto – komunistička urota, jer ne bi to moj dobri Arturas napravia.

Iskren da vam budem, volin pričat na svojim turama ovu priču i trenutno razmišljan da se kandidiran na idućin lokalnim izborima samo da smislin di ću nabavit tenk. Nadan se da mi Mićo Bandić neće klepit ideju u međuvremenu.

Objavljeno u Baltik, Nekategorizirano | Označeno sa , , , | Ostavi komentar