Nordijske životne filozofije i dalmatinsko stanje uma

Stavljanje nordijskih zemalja i Dalmacije u istu rečenicu na prvu djeluje kao svojevrstan oksimoron zato što to po svim zakonima logike i je. Uvik ladni i smireni nordijci i vatreni, bučni Dalmatinci stvarno imaju malo zajedničkog, ali ako zagrebemo malo u dubinu i prokopamo neke filozofske komponente života gori na sjeveru i ovde kod nas na jugu ipak se može nać zajednička nit, možda nategnuta, ali zajednička.

No kako Ilko Čimić kaže, krenimo redom.

Zadnjih par godina sve se kod nas uzvrtilo oko hyggea. Danskom životnom postulatu koji ih navodi da ugode sebi. Obuku lipi džemper, sidnu uz vatru i maze mačku dok pričaju s famejom. Navodno to Dance čini najsritnijim narodom na svitu.

Dobro nije sve tako jednostavno. Iza hyggea stoje generacije koje su s kolina na kolino učile uzet malo zraka kad stisne stres i posal. Bit će neka danska baba sigurno govorila unuku ‘sinko učini ti sebi malo hygge, jer ćeš tako duže živit’, otprilike u istoj onoj maniri u kojoj nama naše babe govore da ne odamo bosi po pločicama i da moramo poist sve s pijata.

videnskab.dk

Sad može bit da ćete reć da san lud, ali šta je hygge nego fjaka samo za ljude u ladnin krajevima. Puno manje iskomercijalizirana dalmatinska sposobnost uživanja u samom postojanju na prekrasnom mistu poput Dalmacije pritom ne razmišljajući ni o čemu ima istu svrhu ko i hygge – da nam bude lipo. Fjaku kontinentalci često mišaju s linošću, uglavnom namjerno kako bi se potkrijepili sterotipio neradničkom narodu doli južno, no rič je o nečem što je puno sličnije meditaciji.

Ovog lita strani mediji su otkrili fjaku i raspisali se o njoj ko o nekakvom predahu tijekom užurbanog dana, ali kako tuđen čoviku objasnit da je fjaka, isto ko i hygge, sposobnost da dok svi oko tebe trču i otkucavaju tvoji dani na baloti zemaljskoj, ti staneš, duboko udahneš i s pogledom u daljinu rečeš sebi ‘jebate, je mi lipo’. I onda tako u tom stanju ostaneš tri ure.

Osvajanje polova i kava na rivi

Koliko god volili sjevernjaci da im je toplo i ugodno kad je vrime za hygge, nije njima mrsko ni vanka poć. Čak im je to najdraže kad vanka vladaju ekstremni uvjeti. Sićan se jedne norveške grupe biciklista koju san vodia po Mljetu kad nas je uvatia žestoki pljusak i vitar. Naravno da su inzistirali da se stanemo kupat malo na Malo jezero. Dobro nisan upalu pluća dobia čekajući.

Uglavnom upravo su Norvežani najprivrženiji boravit vanka i čak za to imaju i ime – friluftsliv. Navodno je Henrik Ibsen smislia taj naziv za norvešku životnu filozofiju sljubljivanja s prirodom, a par malo žešćih frajera pronilo je priču u svit. Tako su se u svoje pomalo sulude avanture otisnili Roald Amundsen, Fritjorf Nansen i Thor Heyerdahl. Amundsen je prvi koji je osvojia Južni pol i prvi koji je osvojia oba, a stari Fritjorf je uša u unutrašnjost Grenlanda na saonicama i u međuvremenu dobia Nobela za mir. Na kraju kad su ova dvojica otkrila sve šta se imalo otkrit na ledenim kapama Thor je sa svojim prijateljima sia na splav i malo priko Pacifika plovia od Čilea do polinezijskih otoka da dokaže svoju teoriju o naseljavanju.

Naravno, ne shvaćaju svi Norvežani friluftsliv ovako ekstremno, većina ih samo ode čitat u park.

Sad bi ja triba ovde povuć paralelu koja će bit jednostavna i svima razumljiva, ali naravno da to neće bit slučaj. Lako bi bilo spomenit pomorce koji ijadu godina već plove svin svjetskim morima ili putopisce i avanturiste izniklih kraj mora, ali njih je na lutanja uglavnom tirala juta potriba. Ima nešto šta više i bolje oslikava dalmatinsko uživanje u svitu izvan njihova četri zida, a to je kava na rivi.

Norvežani često izražavaju tihi prijezir prema ljudima koji ne vode brigu o prirodi usporediv s onim izrazom blagog gnušanja Dalmatinaca prema gradovima koji nemaju rivu. Liti je kava na rivi spektakl kojim se pokazujemo i dilimo energiju sa svitom, a zimi nakon kišnih dani tom se izletu na rivu veselimo ko retriver kojen se gazda vratia doma. Izletimo vanka na još mokri asfalt i trka na rivu di ćemo uz kavu čekat da nas sunce lizne ko da ne možemo prodisat prije nego udahnemo miris espresa uz onaj isti smirujući pogled. Korak do fjake pa preko ruba.

uwcrcn.no

Iz dišpeta i sisua

Ali nisu sjevernjaci isto ko ni Dalmatinci neki mekinjaši koji se boje žestokih okršaja. Znala je i njima povist pokucat na vrata, a oni su se kvalitetno branili. Od svih tu su odliku uvik pokazivali Finci. Inače stanovnici ‘čudne rođakinje skandinavskih zemalja’ bili su strašno domišljatosti, spretni i hrabri kad su se borili protiv Rusa u Zimskom ratu, a sve su podvige objašnjavali nečim šta zovu sisu. Sisu bi Finci priveli ko nešto što ih tira da se smiju u lice katastrofi. I meni zvuči poznato.

Tako su prid kraj velikog rata saznali da će Rusi satrat avionima i bombama Helsinki sa zemjom da bi se pridali. Imali su dva dana, a kako je Baltičko more bilo smrznuto pala im je strašna ideja na pamet. Izgasili su sva svitla u Helsinkiju i na daleko led izgurali svitla koja bi ugrubo tribala izgledat ko grad. Dvi ijade ruskih aviona je u najvećem zračnom napadu na svitu skoro sve bacili u more. Helsinki je pogodia tek mali broj onih koji su bacili najgori i možda najpijaniji ruski piloti.

Smijali su se Finci Rusima, ali su mučali dok nije završia rat. Tek su im kasnije rekli da ih je drža sisu dok su im smišljali trapule.

Ne triba bit puno oštrouman da se pretpostavi koja komponenta dalmatinskog mentaliteta ide ruku pod ruku sa sisuom. Dok se Finci smiju katastrofi u lice, mi se ovde doli stavljamo kontra mraku, kontra sili baš iz dišpeta.

Koliko puta ste čuli da nešto nismo ili baš jesmo napravili samo za dišpet, koliko puta smo se ‘stavili’ kontra jačeg samo iz dišpeta…ta sila nepriznavanja autoriteta i podređenosti, Dalmatince je čupala iz najgorih situacija, spašavala je glave, minjala povijest i stvarala Hajduk.

Zahvaljujući dišpetu, Dalmatinci su zaradili stigmu onih koji su ‘uvik kontra’ bez obzira na logiku i protivnika što je vrlo često i točno. Dok je sisu kontroliran, naš dišpet je apsolutno bez nadzora ili nedajbože rezona te od skrivene snage postane u trenutku destruktivna sila prirode koja ruši sve pred sobom bez plana o kasnijem popravljanju kolateralne štete. No i takav, naš je i poseban i zato ga triba njegovat i čuvat, doduše s oznakom ‘koristiti u slučaju nužnosti’.

Nije bogat ko ima puno, nego onaj kome ne triba više

Ako se nit između sjevera i juga uspješno provlačila do sad ovde se sigurno nategnila. Šveđani i njihovi vikinški pretci su smislili lagom, koncept koji je u totalnoj opreci s našin destruktivnim hedonizmom, a po mom skromnom mišljenju najbitniji za životnu sriću.

Lagom bi se teško moga privest, ali provat ću vam objasnit šta bi to bilo kroz jednu priču. Navodno je cili koncept lagoma i osjećaja dostatnosti izronia je još u ono vrime kad su vikinzi trgovali i pljačkali diljen svita. Sila bi ekipa tako za stol, skinili kacige (nisu imali rogove) i krenili se devastirat ko studenti subotom. Svi bi medovinu lokali iz jednog roga, a svaki bi se triba napit da mu bude dosta, ali i da ostane i za sve ostale.

Kako tada tako i danas, za Šveđane nije bogat onaj ko ima puno, nego onaj kome ne triba više. Poznata je i priča o tome kako njihov kralj nerijetko bez osiguranja vozika biciklu po Stockholmu. Tako su ga jednom prilikom slikali kako u finim lanenim gaćama, masnin rukama popravja svoju prastaru biciklu.

Ka šta san reka, upravo u lagomu se razilaze naši putevi, jer dok švedski kralj popravlja biciklu kod nas se izvrši pokolj nevine janjadi prvom prilikom za okupljanje više od pet odraslih jedinki homo dalmaticusa.

Putujući po Europi i svitu shvatia san jednu stvar – nemamo puno, ali ritki smo od onih koji još uvik znamo uživat u onom šta imamo. Ipak priznat ćemo svi zajedno, da kad kapne neka lova ponašamo se poput pijanih Rusa. Pokazat da se ima i istovremen kukat kako je loše regionalni je sport u našim krajevima. Upravo je taj radikalni hedonizam nešto što Dalmaciju opisuje u istoj onoj miri ko fjaka, dišpet ili kava na rivi.

Kad se podvuče crta, Dalmacija ima golem potencijal da bude uspješna i sritna no poput talentiranog, ali nezrelog tinejdžera ima sklonost da sve prekrasno i kreativno uništi u naletu egoizma i samodestrukcije. Nespremni za samokritiku ili prihvaćanje iste od strane drugih ostajemo zatvoreni u kružnom toku povisti u kojem nam je lipo. Neka nama nas, ali zamislite samo da nam je još lagom.

Članak je objavljen i na Dalmatinskom portalu

Oglasi
Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , | Ostavi komentar

Nepal (4): Seks i droge – turizam izvan zakona

Uz sve ljepote koje Nepal krije u svome krilu pružit će i pokoju zamku naivnim i lakovjernim turistima. Već sam ranije pisao o potencijalnim opasnostima u ovoj azijskoj zemlji, kojih nema baš previše no zbog kojih ipak treba biti oprezan kada se iskrcate na aerodromu u Kathmanduu. Ovaj tekst neće biti posvećen prevarama, prometnom kaosu ili pak bolestima protiv kojih se morate cijepiti već dvjema temama koje su dio skrivene i prikrivene turističke ponude Nepala, a plešu na rubu zakona. Naravno, te dvije teme su lake droge i prostitucija.

Proslava Shivaratrija, Shivine noći, tijekom koje je konzumiranje hašiša dozvoljeno i legalno

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Nepal, a pogotovo Kathmandu su glasili kao jedna od hippie meka. Marihuana i hašiš duboko ukorijenjeni u nepalsku kulturu ne samo da su bili legalni već su desetljećima i iznimno lako dostupni. Freek street, ulica nedaleko od Kraljevskog trga u glavnom gradu, vrvjela je dugokosim i poprilično zapuštenim omladincima iz zapadnog svijeta koji su tražili svoje mjesto pod suncem ili smisao života u oblacima opojnog dima. S druge strane grada u Pasthupatinatu, yogiji su po cijele dane pućkali goleme ‘trube’ i komunicirali s bogovima. Naime, u hinduističkoj kulturi pušenje marihuane i hašiša stvara konekciju s bogovima te se tako jednom godišnje tijekom slavlja Shivaratri cijela država ‘isprebija’ od lakih droga i onda danima dolazi sebi.

Danas u Nepalu, hašiš i marihuana nisu legalni, ali i dalje su svugdje dostupni. Za kriminalizaciju opojnih sredstava u ovoj podhimalajskoj zemlji, po riječima domaćina, najzaslužniji su Amerikanci koji su izvršili pritisak na nekadašnjeg kralja Mahendru smatrajući da će zabrana lakih droga u Nepalu pomoći globalnoj borbi protiv narkotika.

Nepalci su pod jakim pritiskom morali popustiti no u praksi se nije mnogo toga promijenilo. Na svakom uglu Thamela, turističkog centra u Kathmanduu, nude se razni proizvodi od konoplje.

Čekajući prijateljicu u toj četvrti zadržao sam se ispred jednog kluba desetak minuta kada su mi prišla dva mladića

– Do you want hashish, marijuana?

– No

– Cocain, heroin?

– No, no

Malo su se obeshrabrili, a ja sam odmah uskočio pitanjem da kako da mi nude sve to, a policajac se nalazi svega 20 metara od nas. Njih dvojica su se nasmijali i dodali kako su policajci vrlo kooperativni. Drugim riječima, policija zatvara oči pred ovakvim slučajevima, a čak i ako naletite na nekog nadobudnog organa reda s njim se da pregovarati ‘šuškavim riječnikom’. Inače, hašiš vrhunske kvalitete je iznimno jeftin pa se grumen veličine veće franje ili pikule na ulici nudi za svega 15-ak dolara, a ako je diler posebno dobroćudan još će dodatno spustiti cijenu.

Ipak, ne bi se trebalo kockati sa takvim stvarima ni u Nepalu, jer nekoliko puta godišnje policija reda radi napravi ozbiljniju čistku u kojoj najčešće stradaju stranci, a zatvori u ovoj zemlji nisu baš ugodna mjesta. Drugim riječima, odolite iskušenju, jer nikad ne znate kakva će vas sreća poslužiti.

Kao što vidite osim droge na nepalskim ulicama se nude i seksualne usluge. Ne čini se to u izlozima kao što je slučaj u Nizozemskoj niti je to zakonski uređeno kao u Njemačkoj ili Austriji već se ova ilegalna usluga dila onako ispod stola, u ulicama ispred noćnih klubova.

Jedna od sporednih ulica u Thamelu u kojima će vam zasigurno prići svodnik s ponudom ukoliko se zadržite više od par minuta

Ova rabota ima pak mnogo mračniju pozadinu no što je to slučaj s hašišem. Mlade Nepalke mahom iz ruralnih krajeva, pritisnute neimaštinom i potaknute nedostatkom obrazovanja, često završavaju u raljama ilegalne prostitucije koja ih dovodi u prljave lokale i stražnje sobe noćnih klubova. Golem broj djevojaka prevarene završavaju u indijskim bordelima, a dio njih pak radi po ulicama i lokalima Kathmandua i Pokhare.

Nedostatak obrazovanja i kontrole dovodi do još jednog problema, a to su spolne bolesti. Naišao sam na podatak da svega 40-ak posto djevojaka koristi prezervative kada se upuštaju u prodaju seksualnih usluga što je tijekom godina dovelo do eksplozije spolno prenosivih bolesti među spomenutom populacijom. Ukoliko ste dobrostojeći zapadnjak ne treba vas iznenaditi ukoliko vam u noćnom klubu ovakve usluge ponude i sasvim obične djevojke i za uzvrat traže smiješne cifre koje se mogu usporediti s cijenom jednog pakiranja duhana za motanje što bi na Nepalu značilo nekih deset dolara.

Osobno mi se uslijed učestalog odbijanja ovakvih usluga događalo da mi ponude i nekog žigola no kao što možete pretpostaviti nisam se sam htio uvjeriti u kvalitetu ponude. Također treba spomenuti da su nepalski policajci znatno oštriji ukoliko vas uhvate da konzumirate ovaj dio ilegalne ponude nego ako vas uhvate s džointom u ruci, u prvom redu, jer su i oni svjesni da su djevojke često zlostavljane i zadržane na takvim mjestima protiv svoje volje.

Ukoliko putujete u ovu prekrasnu zemlju imajte na umu sve što ste pročitali i nemojte zlorabiti činjenicu da vaš novac ovdje vrijedi više, jer i bez toga Nepal ima mnogo toga lijepoga za ponuditi i doživjeti.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , | Ostavi komentar

Nepal (3): Suvenir naš svagdašnji

S putovanja neki nanesu tone suvenira, a drugi pak samo magnetić no gotovo svi sa neke daleke destinacije volimo ponijeti uspomenu. Dok se većina ljudi zadovolji simboličnim suvenirčićem za par dolara dio populacije voli donijeti nešto autentično pod cijenu da istresu malo više novca iz kese.

Kad se priča o nepalskim suvenirima vjerojatno ćete prije ili kasnije spomenuti dva najpopularnija i najprepoznatljivija simbola ove države – pašminu i kukri odnosno kukuri kako ga Nepalci zovu.

Nož koji je stvorio Nepal

Kukri je definitivno jedan od najimpresivnijih suvenira koje može jedan putnik ili turist donijeti iz Nepala. Riječ je o dugom, zakrivljenom nožu slavnih nepalskih vojnika iz plemena Gurkha koji glase za ponajbolje ratnike na svijetu. Ne samo da lijepo izgleda ovaj 40-ak centimetara dugački nož već je i duboko ukorijenjen u nepalsku kulturu i priča jednu impresivnu stranu povijesti ove srednjoazijske zemlje. Originalno izrađeni kukri nož bi trebao težiti do 900 grama i imati duljinu od 40 do 50 centimetara te bi mu oštrica morala biti čelična. Idealno je ako se čelik proteže skroz do dna drške te je ukotvljen u nju, jer mu to daje čvrstinu. Također treba napomenuti da se noževi mogu naći u različitim veličinama, jer ih Gurke i izrađuju za različite namene no originalni, vojni koji je i proslavio Nepal se pronalazi u gore spomenutim dimenzijama.

Uz veliki nož u kompletu mora doći futrola, uglavnom od jakove kože, i dva nožića koji se koriste kao alatke za oštrenje. Gurka ratnici nisu skloni kiču tako da na originalnim oštricama izuzev dvije dugačke udubine pri tupom dijelu oštrice i jednog ‘zuba’ pokraj drške, dekoracija i nema.

Iz osobnog iskustva sugerirao bih da izbjegnete kupovinu kukrija u Kathmanduu, a pogotovo na Thamelu već da to obavite u miru Pokhare. Prodavači su strpljiviji i korektniji te se uz malo dobre volje i pregovaranja mogu pronaći zbilja kvalitetni komadi za oko 350 kuna. Mislim da ne biste trebali imati problema s prenošenjem istog preko granice s obzirom da ja nisam imao nikakvih upita ni prepreka. Vjerujem da ga je dovoljno staviti na dno kofera.

Pašmina – meko zlato

Pašmina je za razliku od kukrija znatno nježniji i otmjeniji suvenir. Riječ je o finoj vuni koja se pravi od nepalskih koza, a najfinija je ona koja dolazi s vrata. U Europi je pašmina poznata i pod imenom kašmir, jer je taj tip vune na Stari kontinent stigao iz istoimene indijske pokrajne. Inače, ime pašmina dolazi iz perzijskog jezika i znači ‘napravljeno od vune’, a može se prevesti i kao meko zlato. Nepalska pašmina je po gotovo svim kriterijima tik do one iz Kašmira no morate biti jako oprezni kada je kupujete i plaćate veće iznose s obzirom da se na Nepalu etiketa ‘100% pashmina’ stavlja na sve što im dođe pod ruku.

Ipak postoji nekoliko trikova uz pomoć kojih se prava pašmina može prepoznati. Prvi je u svakom slučaju test gorenjem. Uzmete jednu nit i zapalite je. Ukoliko je riječ o pamuku on će kontinuirano goriti dok prava vuna će se izgasiti vrlo brzo. Također miriše drugačije što možete lako prepoznati. Treba voditi računa i o dodatcima plastike u vuni no i to možete prepoznati paljenjem jer će ostati tragovi na dlanu kad protrljate zapaljenu nit što nije slučaj s čistom vunom koja potpuno nestane.

Drugi trik je da provjerite etiketu. Prava pašmina je toliko nježna da se na nju ne lijepi i ne ušiva etiketa već se samo na četri ugla zakači za tkaninu. Zadnji test je dosta zgodan i nakon njega će i prodavač sam priznati ukoliko nije riječ o pašmini jer će misliti da znate što radite. Naime, prava pašmina se može stisnuti na zbilja mali prostor tako da cijeli šal možete provući kroz prsten.

Kao i sa kukrijem savjet je da pašminu kupujete u Pokhari. Nekoliko specijaliziranih trgovina će vam ponuditi golem izbor te su cijene znatno pristupačnije nego u Kathmanduu. Kvalitetan komad pašmine ručne izrade se da kupiti za 25 dolara odnosno 150 kuna što je i dalje dva do tri puta jeftinije no u Europi.

Treća vrsta suvenira koju Europljani rado ponesu iz Nepala jesu fosili. Okamene se nalaze na svakom uglu u Pokhari i može se relativno jeftino dobiti zbilja krasan primjerak. Ono što je problem s tim suvenirom jest činjenica da će vam ga vrlo vjerojatno oduzeti na aerodromu i ponovno vratiti na tržnicu tako da vam se bolje držati pašmine i kukrija.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Nepal (2): Avanturizam u Budinoj domovini

Kako što jeftinije i lakše doći do Nepala i u njemu ugodno provesti tri tjedna pisao sam u prošlom tekstu no izostavio sam dio o avanturističkim aktivnostima koje su glavna perjanica turizma u ovoj podhimalajskoj zemlji. Riječ je o alpinističkoj meki koja na svome sjeveru čuva više vrhova preko osam tisuća metara nego i jedna druga zemlja svijeta dok je s druge strane, na jugu, u nizinama, prekrivena gustim šumama što ljubiteljima avanture obećava širok spektar mogućnosti – od trekkinga do jahanja slonova.

Treking poslastice

Nakon što sam se vratio s Nepala većina ljudi s kojima sam razgovarao pitali su me jesam li bio na trekingu. Nisam. Jednostavno nije bilo dovoljno vremena za takvo iskustvo te sam odustao odmah na početku. Naime, vrlo bitan faktor vezan za trekking jeste raspoloživo vrijeme. Ako ste već prevalili toliki put logično je da idete na real thing, a to znači minimalno tjedan dana. Osobno nisam imao toliko na raspolaganju no s obzirom da planiram povratak prikupio sam dosta informacija.

Ture za trekinge se mogu naći iz Kathmandua i Pokhare, a idealna polazna točka ovisi o tome na koju stranu nepalskog dijela Himalaje želite ići. Ako se odlučite krenuti na Mount Everest Base Camp onda vam je u svakom slučaju zgodnija opcija krenuti iz Kathmandua. Za Manaslu Circuit i Annapurna Circuit bolja i povoljnija polazna točka je Pokhara. Ove tri duge ture su i najpopularnije na Nepalu i potrebno vam je između 12 i 15 dana za taj podvig. Od kraćih tura definitivno broj jedan je Poon Hill trek sa polaznom točkom u Pokhari. Riječ je o pet dana dugom hodanju kroz neke od najlijepših krajolika ove prekrasne zemlje tijekom kojeg se popnete od visine od 3 700 metara.

Što se cijena tiče one variraju ovisno o veličini grupe i broju dana provedenih na planini no bazična cijena za Annapurnu je oko 750 dolara a za Everest oko 1150. Poon Hill kao predstavnik kraćih tura ipak je razmjerno skuplji pa si ga možete priuštiti za 500-ak dolara.

Voda i nebo – nepalske atrakcije

Druga iznimno popularna aktivnost jest paraglajding. Za taj poduhvat idealna destinacija je Pokhara. Drugi najveći grad u državi je iznimno turistički razvijen za nepalske prilike te na samim obalama jezera Phewa postoji 50-ak agencija s kojima se da pregovarati. Osim toga iznad njega se diže 1600 metara visoko brdo Sarangkot s kojeg na dvije lokacije u sezoni poleti oko 300 paraglajdinga dnevno. Također, vrlo bitano je i da se prilikom polijetanja sa Sarangkota nudi nezaboravan pogled na Pokharu i prostrana jezera u okolici te ako imate sreće možete vidjeti i vrhove nekih od ‘giganata’, kako Nepalci vole nazivati planine preko osam tisuća metara.

Ako ste dobar i strpljiv pregovarač u predsezoni se cijena leta od pola sata može spustiti na 50 dolara što uključuje još i transfer te snimanje tijekom leta. U sezoni je ta cijena viša za dvadesetak dolara no u periodu od ožujka do srpnja vrijeme je bolje i veće su šanse da će vam se pružiti prilika vidjeti Annapurnu što je uvijek jedan od ciljeva ovog leta iznad Pokhare.

Uz paraglajding moram spomenuti i rafting. Nepal je dom rijeke Sun Kosi koju je National Geograpich svrstao u 10 najboljih rijeka svijeta za ovu aktivnost. Ako se odlučite na devet dana nezaboravnog iskustva pripremite i oko 500 dolara za pokriti troškove. No nije nepalska ponuda ostala samo na ovoj magičnoj rijeci već se diljem zemlje nudi mnoštvo iskustava na vodi. Svaka od rijeka nudi nešto drugačije jer je Nepal zemlja magične prirode i posebne vibre tako ako vam fali novca i vremena za Sun Kosi uvijek možete otići na jednondevni rafting na najpopulanijoj destinaciji tog tipa u ovoj maloj podhimalajskoj zemlji – rijeku Trisuli. Dnevni izlet će vas koštati 50ak dolara u sezoni, a za trećinu manje izvan nje. Sličan aranžman se može dobiti i za još neke rijeke poput rijeke Seti.

Adrenalin u šumovitim krajevima

Jungle safari ili tour, kako god vam drago, je turistička šifra za hodanje po šumi i traženje životinja. Vrlo često uključuje vožnju kanuuima i najdostupniji je i po vodičima najbolji u NP Chitwan. U ponudi se može naći dnevni, poludnevni te oni safariji koji se protežu na nekoliko dana. Dobijete vodiča i njegovog vježbenika te u rano jutro krenete u istraživanje. Odmah vas upute kako bježati od koje životinje te upozore ako imate neki preuočljiv komad odjeće i avantura može početi. Osobno nisam imao pretjerano dobra iskustva sa safarijem. Naime, uzeo sam poludnevnu šetnju i kanue te se odmah razočarao. Magla je u rano jutro bila toliko nisko da nisam tijekom veslanja vidio dalje od zatiljka mladog Engleza ispred sebe. Sama šetnja šumom je bila ugodna no očigledno nije bilo dovoljno vremena ni sreće da se ugledaju neke atraktivnije životinje pa sam se morao zadovoljiti pticama, jelenom i s nekoliko kostura davno preminulih stanovnika Chitwana. Ipak, treba biti pošten i reći da su iskustva putnika s višednevnih tura bila mnogo bolja.

Bez obzira na ishod najbolja lokacija za početak ovakve avanture je Sauraha, selo na samom ulazu u park. Čak i ako ne budete imali sreće na safariju velike su šanse da će vam nosorog u sumrak proći pokraj kavane u kojoj pijete čaj ili pušite nargilu.

Ono o čemu vrijedi povesti računa jest da ne kupite aranžman odmah u hotelu u kojem odsjedate jer ukoliko se prošetate po mjestu naći ćete znatno bolje pogodbe. Poludnevna šetnja s vožnjom kanua i ulaznicom za park se tako može pronaći za oko 30-ak dolara, a za duža bivanja u džungli se da isposlovati i bolja cijena.

Moralne dvojbe jahanja slonova

Jahanje slonova je pak ‘drugi par postola’. Većina slonova je uvezena iz Indije jer Nepalci svoje ne smiju loviti te je samim tim ovaj užitak skuplji. Vrlo se teško da pregovarati oko ove usluge te većina iznajmljivača drži cijenu od oko 25 do 30 dolara za samo pola sata šumskog lutanja na slonovskim leđima. Ipak ukoliko nemate moralne dvojbe oko jahanja debelokožaca ovo je zbilja zgodna stvar jer se na njihovim leđima možete divljim životinjama približiti znatno bliže no što biste mogli pješke. Na primjer nosorozi vas ne vide kao opasnost ili žrtvu te ih imate prilike vidjeti sa svega par metara, a krajolik kojim vas vode vodiči iz Saurahe zbilja je lijep i isplati se potrošiti novac na to.

Na kraju valja istaknuti da Nepalci slonove tretiraju mnogo bolje nego Tajlanđani i Indijci no ukoliko vas to smeta uvijek imate krasnu alternativu u vidu posjeta utočištima slonova u okolici Chitwana.

Nije ovo sve što Nepal krije u svojoj avanturističkoj ponudi no ovaj kratak presjek će, nadam se, poslužiti za orjentaciju prije no što odete na put. O trikovima prilikom kupnje pašmine i kukhrija te turističkoj ponudi na rubu zakona čitajte u narednim tjednima.

Tekst se može pročitati i na stranicama portala Travel – advisor. eu

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , , , , | Ostavi komentar

Vodič kroz Nepal (1): Kako organizirati nezaboravno low budget putovanje pod Himalaju

Relativno mali i siromašni Nepal je za Europljane egzotična i primamljiva destinacija koja je igrom slučaja našla i u mojim planovima. Naime, izjalovili su se planovi za neke druge destinacije te se ove veljače ukazala prilika da odem podno Himalaje. Imao sam malo vremena za pripremu 20-dnevnog putovanja te je temeljita i brza organizacija bila nužna kako bih vidio što više toga unutar svog budžeta od 10 tisuća kuna. Nakon što sam zbog nedostatka vremena odmah odustao od trekkinga odlučio sam posjetiti Dolinu Kathmandua koja krije čak tri kraljevska grada – Kathmandu, Patan i Bhaktapur, nacionalni park Chitwan te Pokharu koja  s okolicom glasi za meku avanturističkih sportova i dobre hrane. Osim toga u svoju turu sam uspio unutra budžeta uključiti paraglajding, jahanje slonova, vožnju kanuom i jungle safari.

Naravno, najveći izdatak ukoliko planirate put u Nepal je avionska karta iz Zagreba za Kathmandu. S obzirom da i Zagreb i Kathmandu nude prilično skromne opcije, povratna karta u predsezoni koštala je oko 4 200 kuna. Ukoliko ste spremni izabrati let iz neke od susjednih zemalja dobro je znati da se iz Beograda može letjeti i za 700 kuna jeftinije, a cijene letova su nešto niže i iz Sarajeva.

Cijepiva mi nisu bila potrebna, a od ostalih izdataka valja spomenuti vizu koja se rješava na aerodromu i za mjesec dana košta 40 dolara.

Ranojutarnja šetnja uz NP Chitwan

Raj za solo putnike

Planirate li putovati na Nepal sami ne trebate se previše brinuti oko sigurnosti. Iako je riječ o prilično siromašnoj zemlji, iz vlastitog iskustva mogu reći da je vrlo sigurna. Vodite računa o svojim stvarima i respektirajte specifičnosti kulture te ne bi trebalo biti nikakvih problema.

Nepalci su vrlo miroljubiv i religiozan narod, a u njihovoj zemlji, za razliku od nekih drugih destinacija u Aziji i Africi, ne postoji povećana opasnost ni za žene koje putuju same. Upoznao sam veći broj Europljanki i Kineskinja tijekom svog boravka na Nepalu i sve su redom imale riječi hvale za razinu sigurnosti u Budinoj domovini.

Ukoliko ste iskusan putnik bit će vam se lako snaći u ovoj zemlji. Meni je snalaženje i eventualne jezične barijere dodatno olakšao prijatelj Nepalac koji je dosta vremena provodio sa mnom tijekom boravka u Kathmanduu no i bez njegove pomoći do informacija sam dolazio vrlo lako.

Kontrolirani kaos na cestama

Transport, jedna od onih stvari koja me ponajviše brinula prije no što sam otišao na put bio je međugradski transport no ispostavilo se da se njime prilično jednostavno služiti ako se prilagodite specifičnostima prevoza u slabije razvijenim zemljama. U Nepalu međugradski busevi su vrlo jeftini. Cijene  karata za turističke buseve između Kathmandua, Pokhare i Chitwana se kreću između 600 i 800 nepalskih rupija što je otprilike 6 do 8 dolara. Usporedbe radi, taksi od aerodroma do turističkih dijelova Kathmandua ćete platiti otprilike dolar manje. Druga pozitivna stvar je što je naplata karata organizirana u europskom stilu. Drugim riječima, cijena je uglavnom fiksna i za razliku od istočne Afrike, nakon što platite kartu nepalski kondukteri vas neće tražiti više novca po dolasku na destinaciju.

Loše prometnice i konstantni radovi zbog kojih se neke dionice glavnih cesta zatvaraju u pojedinim dijelovima dana, autobusi gotovo isključivo polaze samo u ranim jutarnjim satima. Svi prevoznici od točke A do točke B polaze unutar sat vremena.

Zastoj je trajao četiri sata, ali nitko se nije nervirao – kuhalo se kraj buseva, igrale su se igre i dijelile cigarete

Zbog gore spomenutih problema s prometnicama nemojte očekivati pretjeran komfor te ne shvaćajte procjene trajanja vožnje zdravo za gotovo. Za nekih 200-ak kilometara očekujte da će vam trebati 7 do 11 sati, ovisno o sreći. Vozači na takvoj dionici prave jednu kratku i dvije duže pauze. Nepalski kondukteri se dosta dobro brinu o putnicima te vas ne treba iznenaditi da u slučaju zastoja na cesti od njih dobijete besplatnu bocu vode i voćku.

Također valja znati da putnicima višima od 180 centimetara može biti dosta teško naći dovoljno prostora u autobusima, jer su Nepalci rastom prilično niski a autobusi prilagođeni domaćem stanovništvu.

Varljive recenzije hotela

Pronalazak jeftinog smještaja u zemljama poput Nepala nije problem. Ono što može biti teško je pronaći jeftin i uz to relativno kvalitetan smještaj. Uz malo truda za 5 do 10 dolara za noć može se naći hotel u centru grada  koja ima svoj tuš, toplu vodu 24 sata dnevno i čiste plahte. U nacionalnom parku Chitwan sam uspio dobiti prekrasnu sobu i doručak za samo 5 dolara za noć. S druge strane u Pokhari su cijene najviše, a u Kathmanduu u masi treba uspjeti probrati kvalitetu.

Sjajan smještaj u Saurahi, pokraj NP Chitwan, za samo 4 eura noć s uključenim doručkom. Imali su čak i toplu vodu

Prilikom traženja smještaja u Kathmanduu treba imati na umu da je kompletan centar grada u građevinskim radovima kojima se saniraju posljedice nedavnog velikog potresa pa postoji mogućnost da će vas buka buditi već oko 7 sati ujutro. Interesantno je i da se vrata od hotela zaključavaju u 10 sati te ako se vraćate kasnije morate probudit nekog od osoblja tko spava u lobiju.

Iskustvo mi je pokazalo da ocjene na Bookingu i TripAdvisoru u slučaju Nepala nisu baš pretjerano pouzdane. Naime, ponekad ih vlasnici ‘friziraju’ preko obitelji i rodbine u inozemstvu, a osoblje, ukoliko vide da niste zadovoljni, zna ‘žicat’ desetku. No čak i u najgorem smještaju u kojem sam odsjeo, osoblje je bilo iznimno ljubazno i uvijek spremno pomoći oko organizacije daljnjeg puta.

Kathmandu – azijska gastro meka

Ne bi prošlo sanitarnu, ali su tete jako ljubazne

Za Kathmandu turistički vodiči vole istaknuti da je najbolja gastro oaza između Irana i Japana. Nisam bio u Iranu i Japanu, ali Nepal generalno ima raskošnu ponudu hrane po prihvatljivim cijenama. Tri stvari koje po mome mišljenju ne treba propustiti jesu momo, dal – bhat te pećena jezerska riba sa senfom u Pokhari.

 Momo je ime za kuhane ili pržene valjuške s raznim vrstama mesa ili pak povrćem. Inače restorandžije rijetko mijenjaju ulje za prženje tako da ukoliko imate osjetljiv želudac bolje se držati kuhanih jela.

Dal – bhat je kultno jelo na Nepalu pa se čak prodaju i suveniri poput majica na kojima piše ‘Dal – bhat all day long’. Riječ je o raskošnoj plati sa umacima, kuhanim mesom, povrćem i većom količinom riže koja će vas lako zasititi. Ipak iz zapadnjačke perspektive može vam izgledati kao niz priloga bez glavnog jela.

Za kraj sam ostavio moje najveće gastronomsko iznenađenje u ovoj maloj zemlji, a to je riba s roštilja u Pokhari. Inače, Pokhara je grad na tri jezera i restorani obiluju njihovim plodovima. Kao Dalmatinac koji tijekom godine konzumira jako puno kvalitetne ribe prilično sam razmažen po tom pitanju, no specijalitet iz drugog najvećeg nepalskog grada me ostavio bez riječi. Izgledom podsjeća na janjeći odrezak, a kombinacija začina, senfa i blagog ribljeg okusa jednostavno je nenadmašan.

Cijene hrane su zadivljujuće niske pa tako u Kirtipuru i drugim manjim gradovima možete imati kvalitetan obrok za dvije osobe za 7 do 10 dolara. Coca cola i druga zapadnjačka bezalkoholna pića su dostupna apsolutno svugdje i vrlo su jeftina. Ono što je znatno skuplje od očekivanog jest pivo. Nepalci se mogu pohvaliti jako dobrim domaćim pivima poput Nepal Ice-a i Gurkhe, plejadom europskih piva no usprkos svemu tome najpopularniji filipinski San Miguel. Cijena se za standardnih 6 i pol deca kreće od 3 do 6 dolara ovisno o lokalu u kojem ga konzumirate.

Ukoliko ste spremni na eksperimentiranje, probajte i Chhaang odnosno ‘vino od riže’. Nepalci ga vole nazivati vinom iako je u bližem ‘srodstvu’ sa pivom ili pak rakijom. Relativno je jeftino no za moj ukus prilično sirovo.

 

Odličan tradicionalni nepalski ručak za svega 20-ak kuna po osobi

Voda i promet – opasnost po europske putnike

Na samom kraju ovog kratkog vodiča po Budinoj domovini nužno je upozoriti na potencijalne opasnosti po zdravlje. Moj dojam je da je promet najopasniji dio života u Nepalu. Ne samo da vlada potpuni kaos na prometnicama već vas može zgaziti motocikl, bus, kamion ili pak slon ukoliko niste oprezni. No šalu na stranu, ono o čemu zbilja trebate voditi računa jest voda.

– Hrana je svježa i neće ti naškoditi, ali vodu nemoj piti, jer neće biti dobro, kazao mi je prijatelj Nepalac odmah prvi dan.

Osim toga pazite da ne konzumirate led, jer se pravi od vode s česme. Što se tiče hrane izbjegavajte voće koje se ne može oguliti, jer higijenski uvjeti na tržnicama nisu baš respektabilni. Osobno sam izbjegavao i većinu povrća zbog činjenice da ga tek lagano termički obrađuju no vjerujem da vam ono ne bi trebalo stvarati zdravstvene probleme. Hodajući po Kathmanduu vidjet ćete brojne mesnice i vjerojatno će vas te slike preplašiti no mogu vam garantirati da nikakvih problema nema s konzumacijom mesa.

Idete li tijekom ljetnih dana na jug države, u nacionalni park Chitwan opremite se sprejem za komarce.

Više detalja o avanturističkom turizmu, izboru kvalitetnih suvenira i mogućim problemima sa zakonom u Nepalu čitajte u idućim tekstovima.

Tekst je objavljen i na portalu Travel Advisor.eu

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , , , , | 2 komentara

Ljubavni jadi H.C. Andersena

Hans Christian Andersen i da živi danas virujen da bi bia velika faca. Lipo bi se zna obuć, dica bi ga pitala za selfie, gostova bi u televizijskim emisijama u popodnevnim satima i ima bi svoju kolumnu u nekim dobrim novinama di bi pisa o umjetnosti.

Kao što svaka lipa priča ima i svoju tamnu stranu tako bi sluteći po stvarnim zapisima iz njegovog života, H.C. vjerojatno bia meta mačističkih ispada glupljih razrednih kolega, a u školskim danima ne bi bia puno popularan, jer svi znamo da knjiški moljci nisu prvi izbor najpopularnijim odnosno onim curama kojima prvima u srednjoj narastu grudi. I posli bi živia dupli život. S jedne strane majke i bake bi ga lipo gledale jer je kreativan, pristojan i drag, no njihovim kćerima bi uvik ništo smetalo kod dragog, ali ružnjikavog Danca. Na kraju bi počea stalkat po Facebooku i  pod pseudonimom otvoria račun na Tinderu di bi sakriven u anonimnost slao lascivne poruke i momcima i curama trudeći se uklopit. Javno otkriće njegove tajne zauvik bi prominilo sliku o velikom piscu i sve bi završilo ružnim tonovima.

Sad bi vi mogli reć da san prolupa i pišen gluposti o genijalnom književniku no dopustite da vam ispričam stvarnu priču o najvećem danskom sinu pa onda sudite.

Andersen je u rodnoj Danskoj nacionalni heroj. Dugo vrimena ga je uz nedvojbeno golem doprinost skandinavskoj i svjetskoj književnosti pratio glas čistunca. Njegova djela su budila maštu milijuna dice diljem svita, a kao dječak i sam sam zamišljao kako su pisana u toplini neke kolibe uz miris kave i kolača.

Uz njegove rečenice lako je pasti u sanjarenje, a samim tim i u zamku. Lako je svakom tko zađe u Kopenhagen zaključiti da priče nisu nastajale u takvom okruženju, jer je Hans dugo vrimena živia u Nyhavenu koji je u to vrime bia luka, a samim tim i četvrt crvenih svjetiljki. Drugim ričima, ništa od topline kolibe i mirisa kolača već uglavnom glasni, pijani mornari, smrad lošeg piva i zvukovi kupljenog seksa.

Pravi preokret u viđenju Hansovog života iz današnje perspektive se zbio početkom 2000-ih. U javnost su isplivala njegova ljubavna pisma, a onda i dnevnik. Andersen je i nakon toga ostao veliki pisac, ali njegova biografija nije više bila tako dosadna. Idealizirana slika djevca i čistunca dobila je novu, perverzniju komponentu.

Naime, prvo su pisma otkrila da je H.C. Andersen doduše u mladosti svojevoljno odbijao seksualni čin, no u postpubertetskim vrimenima steka je naviku da se nesritno zaljubi. Njegova najveća ljubav bila je po svemu sudeći djevoka milozvučnog imena Rigborg Voigt (probajte to naglas izgovorit). Ona je na Hansovu žalost srce dala drugom, a on je osta ko riba na suvom. Navodno su desecima godina kasnije očevici, dok je veliki Danac leža mrtav, na njegovim prsima našli njeno pismo.

Nakon toga Christian kreće u veliku seriju nesretnih ljubavi. Redom su ga odbijale Sophie,  kćer fizičara H.C. Oersteda, Luise Collins te operna pivačica Jenny Lind. Lindovu je nesritni Andersen pikira dugo vrimena. Znojia bi se bidan i šeta po sobi naglas uvježbavajući kako će je zaprosit, a onda bi se opet ustrtaria kad bi je vidia. Ipak jednog dana joj je na brzinu u ruku tutnia pismo u kojoj joj je napisa sve šta mu je bilo na umu i brzo šmugnia za kantun. Kao što pogađate, Lindova nije dilila njegove osjećaje pa je između turneja našla vrimena da mu ‘zatvori vrata’.

Nakon serije neuspjeha bit će i velikom Hansu išlo priko glave pa je vjerojatno pomislia ‘sve su one iste. Neću se njanci jednom više zajubit u ženu’. Sudeći po pismima, pribacia se u drugu ekipu no ni tu za njega nije bilo kruva. Zavodia je pismima jednog danskog plesaća, mladog vojvodu iz Weimara i Edvarda Collina.

No eto ni tu nije njegova naklonost naišla na plodno tlo i dobia je tek Collinovo pismo, toplo i puno razumjevanja u kojem je ovaj potražio najnježniji mogući način da ga odbije.

Nakon svega ovoga, za zaključit je da bi Andersenu najbolje bilo da je kocka kad ga već u ljubavi nije išlo.

No ni tu priči nije kraj, jer uz pisma pojavia se i dnevnik kojeg bi Željka Markić sigurno dočekala na nož. Naime, Andersen je u dnevniku otkrivao svoju perveznu stranu. Uz opise prilično lascivnih maštarija, imao je naviku da stavi bilješku svaki put kad bi masturbirao. A to je po broju crtica bilo često.

Također, otkrilo se da je tijekom svog boravka u Parizu često odlazio u bordele no ne kako bi se seksao s prostitutkama već kako bi s njima pričao, a onda u toplini svog doma upriličio solo party.

Neki su danski kulturnjaci po otkriću ovog dila Andersenovog života čak i predložili predstavu u kojoj će veliki pisac masturbirati na sceni. Ta ideja je otvoreno i s oduševljenjem prihvaćena od strane umjetničkog direktora HCA 2005. Larsa Seeberga te su navodno i konzultacije s danskom kraljicom prošle dobro. Što se dalje s predstavom događalo nisan uspia nać, ali u načelu nije ni bitno.

Vjerojatno su Danci pogledali predstavu, pljeskali i otišli kući bez da prosvjeduju pred zgradom parlamenta, a nisu ni srušili književnikove spomenike.

Spomenici su ostali na mistu. Ostala je nedirnuta i uspomena na sjajnog kniževnika, a možda su nedavni događaji dali i dozu ljudskosti njegovom herojskom statusu.

A ako vam Mala sirena i Ružno pače više nikad neće biti isti…e to mi je i bila namjera.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , | 2 komentara

Stotine dice Augustusa Jakog

Europska povijest vrt je raznolikog vladarskog cvića. Bilo ih je svakakvih – ludih, kreativnih, sposobnih, perverznih, pametnih, glupih, nesretnih i potpuno nesposobnih. U takvom društvu teško je biti zbilja upečatljiv, pogotovo ako dotični nije iz neke velike vladarske kuće poput Habsburga ili Romanovih.

Ipak, Dresden, grad zapisan u knjigama kao najgori europski stradalnik u 2. svjetskom ratu i ponosni nositelj laskavog nadimka Kutija za nakit, iznjedrio je jednog takvog. Na obalama moćne Elbe ili ti ga Labe na kraju 17. stoljeća Dresden je tek slutio ljepotu u koju će se pretvoriti kad je na čelo Saksonije stao on – August II. Jaki. Kao što je Kemal Monteno pjevao, zajedno je rasla legenda o gradu i njegovom neobičnom vladaru.

August II. Poljski ili pak August I. Saksonski, zovite ga kako vam drago

August, drugi od svog imena, izdanak je glasovite dinastije Wettin, a tijekom života postao je paralelno i kralj Poljske.

Hedonistički nastrojen s budžetom dvaju prosperitetnih država srednje Europe dao si je mašti na volju. Dok je ostatak kontinenta uglavnom pumpao novac u vojsku i grcao u smradu gradskih ulica Augustus je istresa velike količine love za najfinija umjetnička djela svog vrimena, a triba priznat da je tu neobičnu sklonost prinia i na potomka.

Da je samo ljubav prema lipome bila jedina Augustusova osobina bilo bi dovoljno da se sa simpatijama sićamo tog lika no on je bio više. Mnogo više.

Tip je uz klasične nazive Poljski, Saksonski i Drugi nosio i nadimak Jaki. Za čovika od svega 176 cm visine i skromne kilaže koja ga je navodno krasila u mladosti prilično neobično. Naime, suvremenici su zapisali su da usprkos sasvim normalnim dimenzijama ovog vladara pod njegovim rukama pucale konjske potkove. Golema snaga koja je izvirala iz Augustusa budila je strahopoštovanje, ali i ponos njegovih podanika.

Navodno je na jednom rukohvatu od kovanog željeza u blizini kultne Bruhlove terase  otisak njegove ruke kao još jedan dokaz iznimne snage. Šuškalo se u knjigama i kako je Augustus bio u stanju sam držati dva konja koji trće na različite strane no ono što je putnicima namjernicima i ljubiteljima povjesnih pikanterija još zanimljivije je i činjenica da nisu pod njegovom snagom nisu pucale samo potkove već su uslijed golemog seksualnog apetita i kreveti.

Priča kaže da je Augustus II. Jaki za 63 godine života ostavio iza sebe između 365 i 382 djece od kojih je samo jedan potomak Augustus III. mogao s ponosom ustvrditi da je zakoniti nasljednik nezasitnog pretka. Na službene puteve i u ratne pohode pratile su ga karavane ljubavnica kojima je nesebično dilia svoje kraljevske usluge među plahtama.

– Bila su to takva vrimena. Svi kraljevi su imali ljubavnice, bilo je to pitanje časti i ugleda, tvrdia je  moj profesor povijesti dok smo u srednjoj preturali po bludnim aktivnostima europskih vladara.

Svi su imali ljubavnice, ali Augustus je očito odlučio biti najbolji. Tribalo je uz sve te aktivnosti imat force da se i dvi države vode, a dotičnom pripadniku wettinske dinastije je sve išlo za rukom.

– Mladiću, a čime se Augustus hranio? Ima li zapisa o tome, jednom prilikom me pitao mladoliki 55-godišnjak iz grupe dok smo šetali po Varšavi gdje je također Jaki ima svoju palaču.

– Nemojmo se zalijetat sa željama, šjor. Nije vam to za svakoga. Zamislite koliko je to alimentacije ako vam se zalomi, proba san se našalit.

Gospodinu nije bilo baš smišno, bit će ga kriza sridnjih godina stisla, ali makar san se ja dobro nasmija.

Dresden Silhouette
Foto: DMG/Dittrich

Augustusa je taj ritam prid kraj života, bidnoga, slomia. Dobia je cukar, strašno se udeblja. Paria je sa nabucanih 110 kila ko maskota  s reklame za Michelin te se sa 63 godine priselia na vječna lovišta. Njegov jedini zakoniti sin, ponos njegov, inicira je gradnju katedrale u koju će na kraju spremit očevo tilo i započet tradiciju pokapanja članova dinastije Wettin na tom mistu. Inače, Augustusa II. Jakog nisu cilog pokopali u dresdenskoj katedrali. U skladu s tadašnjom praksom vezanom za personalne unije, srce mu je pripalo Poljacima i danas se čuva u Krakowu.

Usprkos moralnim dvojbama modernog društva Augustus II. Jaki naposljetku će ostat upamćen kao ljubitelj umjetnosti i žena, čovik izvanredne snage i jedini europski vladar svog vrimena koji je vojsku moga dić iz gaća.

Objavljeno u Nekategorizirano | Označeno sa , , , , | Ostavi komentar