Par dana u Kathmanduu je prošlo ko rukon odneseno. Tribalo je poć vidit i okolicu o kojoj san toliko toga čita, a i moj Rewati mi je ispriča puno priča o Kraljevskoj dolini. Brisa san rukon krmeje i vadia šporkicu iz hotelske kave kad se ukaza moje vječno nasmijani vodič.
– Amo ča, auto je spreman, reka je Rewati pokazujući prema vratima.
Lino san se diga i usput prigovoria momku na recepciji da opet nema tople vode i da mi buše iznad glave. Čeka nas je mali Suzuki Marutti. Inače to je autić za koji san vezan od najranijih dana. Kad san bia još švrčo koji nije zna dobro ni govorit, obožava san auta. Danas ne znan ni gumu prominit, ali tad san zna ime svakog auta u gradu. Tako je materina prijateljica kupila jednog od prvih deset Suzuki Maruttia u Mostaru i mene cimala da pogodim kako se zove auto. Obećala je ona meni i vožnju ako pogodim. Sta san, malo se zamislia i reka Suzuki Majuti, na šta su mater i prijateljica ostale otvorenih usta. Meni je dedo dan prije pokaza jednoga i naučia me kako se zove. Tako san zaradia prvu svoju vožnju u Suzukiju. Mislim da je ovo bila druga u životu.
Ušli smo u auto, a majušni vozač od svojih 150 centimetara mi je pružia ruku i pita di ćemo. Kad san spomenia kraljevski Patan , mirno je žmignia okicama i kimnia glavom.
– Khokana i Bungamati, nastavia san, a on se bidan zbunia. Okrenia se Rewatiju i pita ga ‘je li ovi normalan’.
– Nije, ali vozi di ti kaže, odgovoria je moj drug dok se cili tresa od smija, jer se prema njegovoj interpretaciji vozač čudia šta će Europljanin u ‘tim vukojebinama’. Inače Bungamati i Khokana su dva mala mista teško pogođena potresima od prije par godina. Rasule su se kučice ko da su od karata, hramovi se nagnili, ali ljudi, ljudi i dalje mirno side, ne proklinjući ni sudbinu ni susida.
Street art na nepalski način
Prva destinacija je bia Bungamati. Rupe bi povremeno prekinila cesta, a onda bi nastavili sa pretresanjem plombi. Vozač je tiho beštima, a Rewati se naravno smija. Bungamati mora da je jednom bilo lipo malo misto. Svakako je bilo važno kroz povijest jer ga je ustanovia sam kralj Amshuverma. U njemu žive Newari, umjetnički najnadarenije pleme Nepala zaslužno za neke od najimpozantnijih kreacija u zemlji. Danas je Bungamati otužnan i razvaljen, potres ga je ostavia u strašnome stanju. Na ulazu nas je sačekala oronula ambulanta, koja izgleda ko da je jedino misto u selu koje još drži svoje cigle na okupu.
Ako već građevine nisu nesalomljive onda stanovnici jesu. Duh i srdačnost izvire iz pora ovih ljudi, a ekstremno siromaštvo ih u tome nimalo ne sputava. Stvaraju svoju umjetnost za koju bi drugdje dobili stotine eura te je prodaju za šaku rupija, taman dovoljnih da prežive. Za razliku od Kathmandua ovdje nema UNESCO-ovih donacija, turisti tu ne dolaze, a narod ipak mora živit. Žene lakiranih noktiju u fino usklađenoj odjeći rame uz rame sa svojim muževima neumorno obnavljaju s lopatom u ruci svoje selo i svoje živote. Nije da se danas u Bungamatiju ima šta za vidit, ali isto san prošeta po mistu. Malo osluškiva zvukove sela. Dica bosih nogu su trčkarali oko nas, a trgovci su isto umjetničke duše…jednoga smo čekali deset minuta da se pojavi kod štanda. Bit će iša ručat pa ostavia butigu širom otvorenu. Iz ovog malog mista nas je ispratila zvonjava kojom kako Rewati kaže, Newari bude bogove.
Našla nam se i Khokana na putu prema Patanu. Vozač je iz prosvjeda zbog mojih monadi i neobičnih zahtjeva osta u autu. Mog vodiča je sve ovo strašno zabavljalo. Khokana je misto vrlo slične sudbine ko i Bungamati, samo su ovde međunarodne organizacije kapnile koji dinar. U mistu se proizvodi strašno puno ulja od goršćice i to na neki tradicionalan način pa su Khokanu stavili na neku od listi. Kad je udria potres organizacije su brže bolje istresle pare da se obnove te uljare.
Ima san priliku i vidit kako proces izgleda iz prve ruke. Zamolili smo nekog momka šta radi u uljari da malo pogledamo, a on nam je šutke otvoria vrata i nastavia radit ko da nas nema. Koliko san skužia cila je priča slična našim starim dalmatinskim uljarama. Ko dite san ima priliku gledat kako stari cidi masline i ‘puja’ uje s površine vode. Nešto se slično odvija i u ovdašnjim uljarama samo šta je miris drugačiji. Teško ga je opisat, ali bez problema bi ga pripozna da mi dođe pod nos.
Osim ulja, Khokana je i povijesno bitna. Navodno je i nju utemeljia kralj, ali kralj Amara Malla u 15. stoljeće, a u tom je periodu nasta i hram Rudrayani kako bi zaustavio nekakvu epidemiju. Ima bit da mu je pošlo za rukom jer i danas taj od potresa oštećeni hram je centar mista.
Malome vozaču je laknilo kad smo pošli prima Patanu. Rewati je tia znat jesan li zadovoljan, a ja san pod naletom adrenalina nemilice drobia o svemu i svačemu, a ponajviše o tome kako je vrime za drugu kavu.
Patan je po mišljenju Nepalaca puno lipši grad od Kathmandua. Glavni je grad mravinjak di domaći idu radit i trgovat, a Patan pak misto di su bogovi bliži, a prema nekim legendama di i jedan od njih živi.
Lalitpur je drugo ime ovog grada i za njega je vezana ‘božanska legenda’. Priča govori o strašnoj suši koja je u davna vrimena pogodila Kraljevsku dolinu, kako se naziva današnja dolina Kathmandu. Stanovnici doline su iz svakog od tri kraljevstva (Kathmandu, Patan, Bhaktapur) izabrali po jednog predstavnika koji si otišli u Assam u Indiji di je navodno obitava bog Rato Machhindranath. Rato je kako i pristoji poštenom božanstvu riješia problem naroda u dolini i kad se mislia vratit doma u priču se uključia stanoviti Lalit. On je navodno uspia nagovorit boga Ratu da se nastani u Patanu.
Zahvaljujući tome Patan se danas prepoznaje i pod imenom Lalitpur, ali ga i krasi aura svetosti te brojni hramovi. Grad je inicijalno formiran u obliku budističkog Kotača pravednosti. Stupe na ključnim točkama u gradu poznate su kao Ašoka stupe, a vezane su za legendu o posjetu legendarnog indijskog kralja, koji je doša vidit svoju mezimicu Charumati u Kathmandu te u čast tog posjeta diga pet stupa. Četri na kantunima i jednu u sredini Patana. Veličina i oblik stupa mirišu na drevna, davno zaboravljena vremena koja Nepalci posjećuju u svojim meditacijama, a osim njih gradom je razasuto više od 1 200 budističkih hramova i spomenika svih veličina.
Kako je grad kao i drugi u dolini jako oštećen, glavni patanski trg je cili pod ceradama i skelama. UNESCO je za ovo zaštićeno misto da velike pare, a poslali su i neke stručnjake, priča mi Rewati. Razlika se vidi. Neki su hramovi već uglancani i oko njih mile budistički svećenici, ali dug je put do punog sjaja ovog grada.
Moj dragi vodič je strpljivo odgovara na bujice mojih pitanja, a i blaženo je čeka dok san ja pomno pregledava svaki kantun muzeja na trgu. Ipak čovika umori veliko razgledavanje, a ja ni onu kavu još nisan popia.
Sili smo u mali kafić na taraci kuće na samom kantunu glavnog trga u gradu. Pogled od milijun dolara. Malo san u glavi uspoređiva Balkan i Nepal. Ovaj mirni narod već dugo nije ratova, ali svako malo ima neku prirodnu katastrofu. S druge strane, mi ko da smo pali na rajski komadić kugle zemaljske pa nam je dosadno i vabi nas taj miris baruta. Gleda san trg Durbar, a misli su mi zapele o mostarski Starom Mostu. Oni bar znaju ko im je srušio svetinju, a mi se ni 25 godina kasnije ne možemo dogovorit ko je lipotu mog rodnog grada bacia u Neretvu.
– Rewati, reci mi kako to da se niko ne žali ovdje na Nepalu, pita san ga
– Zašto bi se žalili, začudia se moj prijatelj
– Pa ono, nije baš da je Nepal bogata zemlja, a i potres van svakih 20 godina sve sruši, nije da nemate razloga
– A možda razloga imamo, ali nema ti od toga koristi, kratko mi je objasnia filozofiju koja nas razdvaja od ovog miroljubivog svita…
E jesmo li prokleti mi na Balkanu, sam će ga vrag znat…sve imamo, a nikad zadovoljni nismo.
Dalmejšn lost in tranzlejšn 
Povratni ping: Grad ljudi bez nosa | Dalmejšn lost in tranzlejšn