Kijev – čudni lipotan na Dnjepru

Polako upotpunjujem svoju kartu Europe… Kijev, grad suprotnosti u kojem raskoš i siromaštvo, tuga i ponos, sunce i led idu ruku pod ruku ljubeći se na ulici, na svakom uglu. Ljudi u podzemnoj gledaju u prazno, ne smiju se, ali stranca povedu ‘za ruku’ kad se nesritnik izgubi i za nagradu ga ugriju umornim osmjehom. Beskućnik spava u pothodniku, student mu ostavlja sendvič ne budeći ga. Tajkun prolazi kroz crveno. Zlatni krovovi kriju stotine godina ponosa, betonske rugobe sjećaju na Veliku Maćehu. Budućnost je u rukama mladog predsjednika koji ‘ima dobrotu u očima’. Zbilja?

 

Gotovo prazan Majdan u zimsko jutro

 

Protegnia san se lino na posteji ranije no što to inače radim jer bia san napokon u Kijevu. Žica od madraca me bola pod rebra, a iz susjedne sobe se čulo glasno podrigivanje nekog bauštelca s kojim sam se sria u hodniku noć prije. Hotel mi je bio u ‘centru’ što je bilo praktično jer sam planira prehodat grad. Odma san požalia. Cili je grad na brdima. Vražiji Google ti to baš i ne kaže. Mislim, kaže, ali ko to gleda.

Pokraj mene prolazile su lijepe vitke žene mrkih pogleda i muškarci kojima je sa sunarodnjakinjama zajednički samo izraz lica, a sunce je polako topilo kijevski minus. Kako se još nisam aklimatizira tribalo se brzo negdje i ugrijat pa me put naveo u Besarabsku tržnicu. Arome egzotičnih začina sa Srednjeg Istoka mišali su se sa slatkastim mirisom životinjske krvi koji su dopirali sa mesarskih štandova. Provlaćia san se između banaka i upija boje i žamor kad me ‘upecao’ tamnoputi mladić.

– Probaj, najbolje datulje u Ukrajini, nasmija se, a ja san odma čvoknia jednu veliku.

– Stvarno su dobre.

– Naravno, kad nisu ukrajinske…ovdje ti to ne raste. Ove su ti iz Kirgistana, ponosno se nasmija.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

 

Ala s drugog kraja svita. Upali smo u priču, a paralelno s egzotikom njegove domovine tip me hrania i egzotičnim voćem pa san mora kupit datulje. Kad san se ugrija i uzea kontakte ako ikad buden iša u posjet Kirgizima pustia san se dalje niz ulicu. Širokim, jako širokim avenijama tekle su rijeke auta, a megalomanske zgradurine posložene u takozvanom staljinovom carskom stilu redale su se jedna za drugom kad se ispred mene otvoria ‘najrevolucionarniji’ europski trg 21. stoljeća – Majdan. Majdanske snimke su obilazile svit, puno se prosvjedovalo i pucalo na njemu proteklih godina. Mladi su se borili za sebe i svoje, a mnogi su to i platili glavom. Kako je samo paradoksalan sovjetski amfiteatar trga Majdan u kojem Ukrajinci ratuju da bi postali ono što oduvijek jesu – Europljani.

Inače zgodna je i priča o tome kako je jedan slučaj nepotizma od prije 20-ak godina slučajno pomoga ukrajinske revolucije. Naime, bivši gradonačelnik je cijeli grad popločao nekakvim betonskim ciglama jer je njego sin imao kompaniju koja ih je proizvodila. Kad je došlo vrime revolucije, Kijevljani su skužili da su te ploče idealne za borbu protiv represije. Kako kaže moj ukrajinski kolega vodič:

– Kad ih razbiješ na 3 dila taman ti stane u ruku…idealno za bacanje, puna šaka. Eh vidiš, čovik napravia dobro djelo, a mi ga pljucali kad je postavlja ove cigle.

Odma mi je vratia krv u obraze, ko zna možda će i kod nas sav ovaj nepotizam pomoć makar evoluciji, ako ne revoluciji.

 

Malo smo razmjenjivali kovanice iz raznih država i udarili jedan selfie

 

Danas se ispred zloglasnog hotela Ukrajine na Majdanu događa svašta. Ne bacaju se cigle, ali ‘prosjaci’ odjeveni u goleme plišane životinje šarmantno žicaju od stranaca. To su oni Matanovi prosjaci od zanata, a ne od potribe…iako ovih drugih ima puno više. Ipak Kijev krije i veća iznenađenja. Pa tako nije nikoga, osim mene, šokiralo što bosonogi mladić u tunelu podzemne ‘ubija’ neki stari rasklimani klavir. Domaći su prolazili ko da je to svakodnevna pojava i gdje koji bi mu ubacio sitniš u kapu, ali dojma sam da to nije bilo zbog muzike, jer realno nisu ga ni slušali. Više je to bilo, reka bi, zato što se vidilo da je momku lova potribna, a Ukrajinci se i u muci drže skupa.

Video svirke u podzemnoj pogledajte ovdje.

Gubia san se ulicama koje su vodile sa Majdana u potrazi za Andrievskim distriktom, kultnom boemskim sokakom. Kako sam se na prvi pogled zaljubio u beogradsku Skadarsku, gotovo desetljeće ranije, bilo je jasno da ni ovdje ne mogu proći bez oduševljenja. Kamena kaldrma ko nos strma, a na štandovima blago. Ko da su sad opljačkali postav 20. stoljeća u Nacionalnom muzeju. Od gas maski, ordenja, sovjetskog, hladnoratovskog, nacističkog, značke svih boja i vrsta pa deaktivirane bombe (valjda)… Navodno je jedan kolega nedavno na ovom mistu kupia kovanice za koje je kasnije saznao da su iz Napoleonovog vremena. Dojma san da se čovik potrudi ovdje može dobit šta god poželi od grama uranija do Hitlerovog testisa. Za legalnost se ovdje malo pita, bar sam takvog dojma.

 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

 

Inače Kijev je grad u kojem ono ilegalno nije samo dostupno već ponekad i sasvim nezaobilazno. Kako su me maratonske šetnje satrale, a vrlo brzo mi je postalo jasno da je sve neizrecivo jeftino pa sam si odlučio priuštiti masažu. Vrlo brzo je postalo jasno da se obična masaža gotovo nedostupna jer je prilikom ulazaka u salone priča izgledala otprilike ovako;

– Koliko košta masaža, pita bi ja

– 60 eura, odgovorila bi šalteruša

– 60 eura? Pa za to mogu kupit 3 kvadrata stana u centru. Kako tako skupo? – čudio bi se ja naivno

– Pa to je ok za seksi masažu, pokušala bi mi mazno objasnit gospodična za pultom

– Ali ja neću seksi masažu, nego običnu. Ono da mi neko izmasira leđa i samo leđa, gnjavio sam ja

– Aaaaa, a to ne nudimo. Samo seksi. Evo popust za 30, pokušala bi ‘prodavačica’ nakon čega žuga da ne mogu virovat da se ne može u gradu dobit masaža bez da ti neko popuši. Onda bi mi ona lipo pokazala da izađen vanka i ne smetam pristojnim mušterijama.

Kakve su te seksi masaže ja van ne mogu ispričat jer me taj tip ponude nikad nije interesirao. Imam lijepu i dragu djevojku kod kuće, a uz to vjerujem da sifilis nije najbolji suvenir koji čovik može donit iz Ukrajine.

 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

No nisu svi moji pohodi u Kijevu ovako neslavno propadali. Tijekom posjeta Černobilu imao sam priliku upoznati dva mladića iz naših krajeva koji sad žive u Austriji. Jozo i Ivan pokazali su se odličnim društvom te smo posljednji ukrajinski dan proveli u zajedničkom obilasku. U zajedničkom cjenkanju sa suvenirdžijama naletjeli smo i na dva najpozitivnija iznenađenja u ovom velikom gradu.

Spomenik Domovini je golemo zdanje na jednom od kijevskih brda u kojem se smjestio Ukrajinski muzej II. svjetskog rata. Golema gospođa s mačem ponosno nadgleda Dnjipar i budi strahopoštovanje. Vesela trojka se nije uspjela popeti na vrh jer je brutalno puhalo, ali smo ipak uhvatili pogled s polovine 102 metra visokog spomenika. Količina ratnog materijala u tom spomeniku je naprosto zapanjujuća. Miris Velikog rata osjeti se na svakom koraku no mene je ipak zaintrigirala lokalni mit vezan za Domovinin mač. Priča kaže da je mač spomeniku skraćen kako ne bi navisivao crkve obližnjeg pravoslavnog kompleksa, jednog od najvećih na svijetu, Pecharske Lavre. Iako priča golica maštu, riječ je ipak bila o problemu statike te sovjetski građevinari nisu htjeli riskirati rušenje Domovine… znate to nikad nije dobra ideja, pogotovo ne u totalitarnim sustavima.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

 

Kad smo se već dotakli Lavre treba reći da smo i tamo provirili svoj nos. Ono obilje zlata o kojem pričam na početku smješteno je upravo tu. Mastodonstki sakralni kompleks čuva more zlata, pozlate i drvenih umjetnina, ali i tunele s reliktima i ostacima više od stotinu važnih religijskih ličnosti. Sa drhtavim svićama u rukama gurali smo se kroz mračne, klaustrofobične prolaze. Ljudi su se provlačili u oba smjera, a neki su ležali na sarkofazima na tlu i u suzama molili. Nakon što sam pod oskudnim svjetlom nagazio treću osobu koja je klečala na tlu bilo je vrijeme za odlazak u komotniji ambijent. Ukrajinci su duboko religiozan narod i vjerojatno im to pomaže da se nose s prokletstvom nemira i rata koje im geografija i politika stalno nabacuju.

Za kraj smo Ivan, Jozo i ja otišli na mjesto na kojem se najbolje snalazimo. Puzata Hata je svojevrstan lanac radničkih menzi gdje za 20 kuna pojedete tri slijeda i popijete sok. U prevodu kućica za trbuh ili puževa kućica ovisno koga pitate jedno je od mjesta gdje možete naučiti mnogo o Ukrajincima. Mrke gospođe za pultovima se na prvo pitanje pretvaraju u dobročudne bake spremne da vam i juhu ohlade ako je potrebno. Gušili smo se u vrelom boršću i kijevskom piletninom, sladili savijačama od jabuka promišljajući kako bi se bilo lipo vratit u ovaj grad.

Kijev je naposljetku ostao grad s tisuću tajni i zagonetki. Meni naravno ništa nije jasno što znači da treba ponoviti ovu turu.

O autoru aldofranicevic

Novinar, wannabe putopisac i prije svega putnik...
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s