Put Chopinovog srca

Priču o Chopinovom srcu prvi put san čua sasvim slučajno. U ledeno proljetno jutro u Varšavi san pratia iskusnijeg kolegu Acu i zagovara putem starije gospođe iz grupe nekom fol pametnom pričom. Bia mi je prvi put u Varšavi, a dvi noći prije nisan bogzna kako spava pa mi je i koncentracija bila ko kod vjeverice sa ADHD-om. Ipak dok su se mlađe putnice tiskale oko mog naočitog prijatelja na raskrižju di je drža govor uvatia san iz daljine par detalja o tome kako su bidnoga Chopina, doduše po njegovoj želji, raskomadali i raznili po Europi.

Foto: knowledgenuts.com

Kad san se vratia sa te ture i odspava svojih tridesetak sati za odmor i lipotu nije mi da vrag mira i uvatia san kopat po toj priči i moran van reć da je vridna pričanja.

Frederic Chopin je bia čudnjikav lik. Veliki glazbeni genije kojeg je neuredan život i slabo zdravlje spriječilo da do kraja razvije svoj golemi talenat. Volia je navodno Frederic i dobro popit, a nisu mu mrski bili ni puteni užici. Kad ga je iz okupirane i tada nepostojeće Poljske sudbina potirala u Pariz, svi njegovi poroci su mu bili nadohvat ruke. U domovini je bia idol nacije, a u Francuskoj iznad svega cijenjen umjetnik no crni mu je princ s kosirom zakuca na vrata, a da veliki Poljak nije napunia ni četrdeset.

Na samrtnoj postelji došla mu je starija sestra Ludwika Jędrzejewicz, a Chopin joj je da tešku i jezivu zadaću.

– Znan da tilo neće napustit Francusku, ali moje srce pripada mom narodu. Moja duša pripada njima. Molin te, odnesi mi srce u Poljsku, zavapia je tad po svemu sudeći blidi Frederic.

Malo nakon toga Frederic  je izdahnia, a sestra je odlučila da bratu mora ispunit zadnju želju. Uzela je Ludwika srce prije no što su Chopina pokopali na poznatom pariškom groblju Pere Lachaise (misto di danas leže veličine poput Balzaca, Edith Piaf, Mollier i Jim Morisson) i spremila ga u hermetički zatvorenu teglu s konjakom, a sve skupa je zapakirano u drvenu kutiju od mahagonija. Nekima i srce putuje sa stilom, promislia san kad san ovo prvi put pročita.

Vridi znat da je Poljska u to vrime bila podijeljena i okupirana, a Ludwika je srce tribala odnit u Varšavu koju su u to vrime držali Prusi. Znala je velika seka da graničari neće blagonaklono gledat na njen poduhvat pa je bratovo srce prokrijumčarila ispod kaputa te ga naposljetku dostavila u Varšavu.

Ne zna se di je srce bilo narednih trideset godina, ali ponovno se pojavljuje 1879.godine kada je spremljeno na misto di je i danas, u crkvu sv. Križa.

Grubo je to vrime bilo za Poljake pa je Chopinovo srce izazvalo i političke nemire. Varšava je u međuvremenu prešla u ruke Rusima, a ta kutija je bila dugo vrimena jedini spomenik velikom skladatelju koju su mu dozvolili u domovini pa je samim tim postala i svojevrstan simbol poljskih težnji za ponovnim stvaranjem svoje države.

Ništa više mira nesritno Chopinovo srce nije dobilo ni u 20. stoljeću. Poljaci su dobili svoju državu, ali zvukovi vojničkih postola isprid crkve sv. Križa nisu jenjavali. Tako je ova ‘relikvija’ skoro izgubljena u 2.sv ratu kad su Hitlerovi podanici pregazili glavni grad Poljske.

Crkva je teško stradala, a jedan njemački fratar koji se preziva Schultz je pita svoje poljske kolege da mu daju na čuvanje Chopinovo srce kako bi ga spasia. Scultz nije bia nekog čvrstog karaktera pa su igrom slučaja tegla i kutija su se narednih miseci seljakale iz ruke u ruku, iz ureda u ured, dok na kraju nisu došle u ruke brutalnom i omraženom nacističkom komandantu Erichu von dem Bach-Zelewskom koji je u to vrime upravlja okupiranim područjem.

Nakon gušenja Varšavskog ustanka Erich se odlučuje prikazat svitu u dobrom svitlu i kao vraća srce Poljacima koji ga poučeni iskustvom sakrivaju izvan Varšave. Bilo kako bilo, ova šarada uz svu nacističku propagandu nije izbrisala sjećanja na pokolj koji je malo ranije napravljen nad Chopinovim zemljacima.

Nakon što je Poljska oslobođena, relikvija je uz golemu povorku vraćena u crkvu sv. Križa. Vijorile su se crveno – bile zastave, a stotine tisuća ljudi je izašlo na ulice i bacalo cviće dok su srce nosili na misto di i pripada.

Nakon ovakve priče jasno je da zašto je ovaj simbol poljskog otpora i ponosa i dan danas intrigira javnost. Tako je grupa znanstvenika 2008. godine od države tražilo da ih puste da naprave niz testova na srcu kako bi doznali od čega je veliki glazbenik stvarno umra. Iako su vlasti na prvu ovi zahtjev odbile, znanstvenici su ih pilali narednih šest godina pa su političari naposljetku popustili, ali uz kompromis – smijete uzet srce, ali samo da provjerite u kakvom je stanju. I upozorili su ih da nema velikog čačkanja i uzimanja uzoraka, jer će u protivnom padat glave.

Golema proslava je organizirana povodom vraćanja srca
Foto: bbc.com

U travnju 2014. nakon što su vjernici otišli kući 13 ljudi je u prisustvu varšavskog nadbiskupa i ministra kulture prisegnulo na tajnost i odnijelo srce na analizu. Htjeli su izbjeći medijski cirkus i masovnu histeriju koju bi izazvala analiza ovog, za Poljake, svetog ‘predmeta’.

Nakon par mjeseci i više od 1000 napravljenih fotografija jedini sačuvani dio velikog skladatelja je vraćen da počiva u miru, a njegovom narodu je objavljeno da je sa Chopinovim srcem sve uredu.

No Poljaci ne bi bili Poljaci da se opet nije digla gungula. Navodno je u narednih tjedan dana u institut koji je radio istraživanje pristiglo više desetaka pisama sa istim pitanjem:

– Koja je vrsta konjaka u kojem se srce čuva?

Eto sad je i meni napokon jasno zašto je onog prohladnog proljetnog dana visoki Slavonac glasno zapitkiva Acu nešto o alkoholnim pićima.