Paranoja, Sovjeti i vrime – priča u pozadini litavske poplave samoubojstava

Sidia san u uredu s kavom iz automata i kopa po internetima. Vrime je po običaju bilo shizofreno, a ja san sjedečki poteza piđamu ispod rebatinki iako je bila sredina travnja. U epizodi između savladavanja Youtube instrukcija o pravilnom načinu čisćenja ananasa i lajkanja fotografije, u džemper odjevenog šteneta,  nekog potpuno nepoznatog čovika na mom timelajnu naletia san na jedan podatak od Litvi koji mi je istovremeno raspalia znatiželju i posika noge.

Otkria san, naime, da su Litavci najsuicidalniji narod u Europi i da taj primat drže vec desetljećima sa oko 300 samoubojstava na svaki milijun žitelja. Na baloti zemaljskoj od njih samo Korejci, Gvajanci i stanovnici Šri Lanke vise dižu ruku na sebe.

Dobro, svatia san ja vrlo brzo po dolasku da se moji domaćini baš ne smiju puno, ali mislia san da je to jer im nisam simpatičan no novo saznanje je bacilo potpuno novo svitlo na Litavce – jedan duboko deprimiran narod.

Znak na mostu u Vilniusu u slobodnom prevodu bi značia 'Ti vrijediš? ili 'Nekom je stalo' (photo: cafebabel.co.uk)

Znak na mostu u Vilniusu u slobodnom prevodu bi značia ‘Ti vrijediš? ili ‘Nekom je stalo’ (photo: cafebabel.co.uk)

Istina je da Sabonisova domovina nije najljupkiji dio Europe, ali nije ni pakal na zemlji. Pa zašto su onda na vrhu liste tužnih Europljana? Koliko je ovo ozbiljan problem pokazuje i činjenica da pri sveučilistu u Vilniusu jedna od najaktivnijih katedri je ona za psihijatriju i istraživanja suicidalnosti.  Kopala je ‘gospoda u bilim kutama’ po statistikama, meterološkim prognozama i povijesti njihovog dičnog naroda i došla do par zaključaka.

Naravno, glavni krivci su po dobrom starom običaju – Sovjeti. Naime, nakon 2.svjetskog rata okupatori su razvalili tradicionalni životni stil domicilnog stanovništva. Raselili su bogate zemljoposjednike,  a ovih nešto što su se opirali suptilno uklonili. Najpogođenija i najdepresivnija skupina su bili vjernici u ruralnim krajevima. Njima je, sugeriraju statistike, kompas podivlja jer im je kao skupini sa stabilnom rutinom novim sustavom jednostavno isčupano korjenje. Poplavi suicida kumovala je i rastuća proizvodnja divljeg, domaćeg alkohola koji su Litavci lokali (i dalje loču) u ogromnim količinama ko anestetik od dnevnih muka.

– Za vrime SSSR-a generacije su indoktrinirane i preplašene. Ljudi su živili u strahu da ih uvik neko sluša ili da će ih neko prijavit. Moga je to  bit bilo ko – susid, prijatelj pa čak i zena ili brat. U takvom sustavu ko narod smo postali paranojični i shizofreni. Jedno lice za van, jedno za po kući. Nije se lako s tim nosit, jednom prilikom otkrila mi je predavačica na EVS-ovom treningu kad san je pita da mi kaže nešto više o ovoj temi.

No 90-ih su Sovjeti podvili rep i pobigli prima Moskvi, a baltički narodi su se okitili neovisnošću. Ipak malo im je to dobroga donilo. Isto ko i naivni narodi našeg milog Balkana umisto meda i mlika dobili su feferon.

Nakon sta je balun nacionalnog ponosa polako izdušia, a u želucu opet zakrčilo, postalo je jasno da jedina novost u ruralnim krajevima Litve je nezaposlenost. Sve ostalo je ostalo isto samo je sad seosko stanovništvo imalo više vrimena mislit o svojoj bijedi.

Inace, trečina svih Litavaca živi ruralnim zajednicama, a postotak siromašnih je tri puta viši nego u gradovima. Muka ježeva je živit u tim litavskim selendrama. Tri četvrtine ih navodno nema tekuću vodu, a pola u kući nema tuš ili zahod. Kad se šetate centrom Vilniusa nikad ne bi rekli da je ostatak zemje u koju se Hrvatska često ugleda još uvik u ranom 20.stoljeću.

Ono šta su ‘dobre barbe u bilim kutama’ zaključili je i da su stanovnici ostalih zemalja ispalih iz realsocijalizma ostećene na sličan način ko i moji domaćini. Dugo su patili pod čizmom Crvene armije i KGB, no ako je virovat istraživačima u međuvremenu je dio stanovništva jednostavno razvia štokholmski sindrom. Kad su se Rusi povukli, oni su ostali dezorjentirani.

Nije baš najvedriji ambijent

Nije baš najvedriji ambijent

Drugim ričima misao vodilja im je ona od Miše Kovča opjevana ‘Ja više nemam razloga da živim’.

– Nije do toga šta je dio ljudi siromašan, nego sta većina misli da su siromašniji nego šta bi tribali bit. Mi mislimo da živimo najgore u Europi, priča mi na kavi jedan od mojih učenika.

– A osim toga kultura je takva da niko ne dili problem. Vi doli na jugu kad ste ljuti vičete, kad ste tužni plačete, kad ste sritni smijete se… mi ništa. Ni s kim se ne priča o onome sta te tišti. Vjerojatno su svi sjevernjaci zatvoreniji, ali na Baltiku je otvaranje i znak slabosti. Pogotovo za muškarce, kaže mi.

Ono šta je posebno zanimljivo jest da je ta otuđenost puno izraženija u seoskim područjima nego u gradovima. Dok su u ostatku svita veliki gradovi generatori usamljenosti u Litvi su to upravo sela. Za razliku od, na primjer, dalmatinskih sela di svak zna kad se domaćica digla i di svi gledaju jedni drugima u teću i posteju jer su im punistre zalipjene jedna za drugu u ovoj baltičkoj zemljici suseljani su potpuni stranci. Tradicionalni izolirani posjedi koji razdvajaju susjede na po 10ak minuta hoda utjecalo je na to da ih zapravo nije briga ni za koga pa su tako nerijetki slučajevi da se čovik već i dobrano raspadne dok nekome padne na pamet da ga nije vidia već dva miseca.

Nije lako bit Litavac kako god se okrene. Osim šta su ih velike sile jahale ko Sanco Panza tovara i Hiperion im je okrenia leđa. Ja ko jedan prilično vedar južnjak (osim u jutarnjin satima) uslijed nedostatka sunca se isto imam problema nasmijat danima nakon samo osam miseci provedenih u ovoj  zemlj. E sad možete zamislit kako je njima koji nemaju di pobić.

Eto nakon svega ovog u Litvi kad na pitanje ‘kako si’ dobijete onaj klasični dalmatinski odgovor ‘ma slabo… stari, ubit ću se’ – shvatite to krajnje ozbiljno, jer nije za šalu.

Oglasi

O autoru aldofranicevic

Novinar, wannabe putopisac i prije svega putnik...
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Paranoja, Sovjeti i vrime – priča u pozadini litavske poplave samoubojstava

  1. Blaženka Vesić napisao:

    Znači, dobro je i zdravo zbadati nos u tuđa posla 🙂 Ja bolujem posle 2 oblačna dana. Nije baš da bih se ubila, pre b ih upalila sijalicu, ali ih razumem. Sjajan tekst, kao i uvek!

    • aldofranicevic napisao:

      Hvala na komplimentu 🙂 Pa eto izgleda da i nije tako loše nervirat susjede, zabadat nos i jednostavno balkanskim mentalitetom rastjerivat crne misli… iskreno govoreći razina deprimiranosti je vidljiva golim okom, na ulici, u autobusu, svugdje… čovik jednostavno počne osjećati kako to utječe na njega bez obzira na mentalitet… čak i moja raspjevana sustanarka više ne priča ujutro 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s