Leipzig: neofašizam, umjetnost i vražija posla

 

Strašan lik na ulazu u Spomenik bitci naroda

Strašan lik na ulazu u Spomenik bitci naroda

‘Sritan ti put i pazi se. Znam da je to teško, al probaj’ napisa mi je stari dok san u Rigi čeka avion za Njemačku. Nakon miseci provedenih u Litvi, odlučia san se pobić na par dana preko granice i zajedno sa svojom sustanarkom se uputio u Leipzig.

Ništa ja o tom gradu nisan zna. Dobro, poznato mi je bilo da je nekad perspektivni splitovac Ante Rebić u tamošnjem Red Bullu pokopa karijeru, da su Ameri bombama grad poravnali sredinom 40- ih i ono na šta se moj stari referira porukom s početka – neofašistička grupa Pegida hara gradom u prosvjedima s antiislamskim predznakom.

A šta sad. Zvuči ko izazov, a i onako mi je dosta ledare u Litvi. Dobro priznajen, zna sam da fašisti razbijaju grad samo ponedjeljkom pa sam ga vješto izbjegao. Šta ti je Njemačka, kod njih čak i razbijači imaju raspored.

Prvi susret s ovin istočnonjemačkim gradom doživio sam u sitnim noćnim satima. Umorni, gladni i promrzli kalaparali smo za našom domaćicom u potrazi za nekakvom hranom.

  • Oćete da idemo u veganski restoran tu blizu, predložila je
  • Neka ja bi negdje drugo gdje mogu dobit neku hranu šta je uginula, a ne uvenila. Ipak san gladan, zavapia san.

Ona se nasmijala i onda nas vodila po gradu još 40 minuta dok nismo konačno nabasali na neku pristojnu pizzeriju.

  • Znaš, skuhala bi ja nešto normalno doma, ali cimeri su mi vegani i ne smije se unositi u kuću ništa životinjskog podrijetla. Samo da znaš. Ali inače su dobra ekipa.

Kimnia san glavom s razumjevanjem i bacia oko na svoju kožnu jaketu u kantunu. Pa valjda me neće našpricat sprejem. Šta san ja sad zna da su oni vegani.

Ipak ispostavilo se da joj je ekipa skroz simpatična. Istetovirani hipsteri izgubljene generacije ranih 90-ih sa pomalo anarhističkim stavovima.  Doručak od tofua i pamidora je potraja jer triba vrimena dok se pokaže svih 40-ak tetovaža koje su se skupile za stolom. Jedno mladunče nekakvog ružnjikavog terijera je pokušavalo moju nogu ‘odvuć u krevet’ što je svima bilo urnebesno i slatko. Osim meni.  U načelu sasvim ok kišno jutro u istočnoj Njemačkoj. Izuzev što kava nema dobar okus s rižinim mlikom. No ko mi je kriv šta nisam pita kako se priprema.

Česta slika oko Karl Heine ulice... ružne, sive zgrade i kuće oživljene prekrasnim i često društveno angažiranim muralima

Česta slika oko Karl Heine ulice… ružne, sive zgrade i kuće oživljene prekrasnim i često društveno angažiranim muralima

Uglavnom, ispostavilo se da je ovakav životni stil oko, za Lajpcižane (valjda) legendarne, Karl Heine Strasse uobičajan. Na prvi pogled ništa posebno. Klasična sovjetska gradnja na rubu grada. Istini za volju lokalci su udahnuli dušu sivoj socijalističkoj gradnji. Grafiti i apstrakte instalacije na fasadama prekrivaju gadno lice grada nasljeđeno od nekih prošlih vrimena. Zapravo kad bolje razmislim cili grad ima neki šarmantni miks moderne arhitekture, srednjovjekovnih građevina, socijalističke arhitektonske uniformiranosti i anarhističkih intervencija.

Grad je često kroz europsku povist bia misto velikih bitki. Tako je u 19.stoljeću bitka kod Leipziga došla glave ambicioznog Francuzića. U najvećoj makljaži prije 1.svjetskog rata Prusi, Rusi, Austrijanci, Englezi i Švedi su se udružili i razbucali mu trupe dok je Napoleon tužno gleda kako mu se snovi o Carstvu rasipaju ko popularnost Davora Šukera.

Spomenik Bitci naroda jedan je od najvećih ovog tipa u Europi

Spomenik Bitci naroda jedan je od najvećih ovog tipa u Europi

I 2.svjetski rat je ostavia traga na ovom nekad slavnom trgovačkom gradu. Nisu prošli loše ko Dresden, ali ni u Leipzigu neko vrime nisu cvitale ruže. Poravnali su im dobar dio grada Ameri svojim bombarderima, a između ostalog Augusteum. Dvadesetak godina kasnije DDR-ovci su zamislili zgradu sveučilista na tom mistu pa su minirali ostatke Augusteuma i do tada potpuno neoštećenu crkvicu Svetog Pavla.

Nakon ujedninjenja građani su tražili da se ponovno obnove ove dvije povijesne zgrade, a početkom 2000-ih su Nijemci na tom mjestu podigli prekrasnu građevinu koja u staklu rekonstruira crkvicu i Augusteum. Danas je tu sveučilište, aula i kao sjećanje na crkvu Sv. Pavla ostavljena je jedna soba za molitvu.

Leipzig je grad koji se može podičiti velikim umjetničkim i filozofskim naslijeđjem. Veći ili manji dio života u njemu su provodili Bach, Leibnitz, Goethe i Mendelsson. Danas na njima Leipzig gradi svoj ugled. Bachove orgulje i dalje su misto hodočašća glazbenih elita, a Faustovog autora je pun grada. Dok ciganska grupa pod Goetheovim spomenikom na trgu pjeva Đelem Đelem, Vrag se kocoperi ispred lokala u koji ga je Wolfgang smistia još u 19.stoljeću. Turisti se slikaju i trljaju mu nogu iskajući sreću, zdravlje, bogatstvo. Ništa se nije prominilo.

Nekome lipota, nekome gadost... a ja oduševljen

Nekome lipota, nekome gadost… a ja oduševljen

Ipak meni je priča s Mendelssonom ostala najupečatljivija. Veliki kompozitor i pijanist iako rodom iz Hamburga, velik dio života provea je u Leipzigu. Šta se ono reće, da mu je i dušu i srce. Kad je umra, digli su mu spomenik. A onda, niti stotinu godina kasnije došla su gruba vrimena. Brojala su se krvna zrnca svima pa čak i spomenicima. Kako je Felix bia iz židovske familije njegov spomenik je platia glavom. Nacisti su ga ruvinali, a lipota muzike utihnila je pod zvukom vojničkih čizmi. Srićom povijest se obračunala s tom bagrom pa je danas Mendelssonov kip na svome starom mistu, dostojanstven i lip. Kao što mu i pristaje.

Leipzig je grad sa starom dušom, ali pravo da rečen, i ovde pušu neki novi vitrovi. Nisan od njega puno očekiva. Ali sta reći o duhu jednog grada u kojem kad dođete u radionicu popravit biciklu, vlasnik vam kaže da ne možete jer se za 5 minuta to misto pretvara u pub. Malo je razgrnia one dilove starih bicikla, izgura šank i par katriga. Za po ure to je bilo najluđi lokal u kojem san ikad bia. Popi pivo i popravi biciklu.

Barba Mendelsson i ja

Barba Mendelsson i ja

Isto tako mrtvi ladni ignoriraju zabranu pušenja u zatvorenim prostorima. Bilo mi je malo čudno, a objasnjenje za to sam dobia na sasvim neočekivanom mistu. Stajali smo na skalama nekakvog prastarog propalog tvorničkog kompleksa čekajuci upad na rock party koji se odvijao na drugom katu. Udarala je dobra muzika.

– Jesi ti pilot, pita me neki lik referirajući se na moju jaketu

– Ma jok, kakav pilot

– A jesi vojnik

– Ma frajeru neman ja veze s vojskom ili letenjem. Kupia san jaketu jer mi se svidila

– Jesi je sam napravia

– Kažen ti kupia san je

– Second hand shop?

– Da san cilu plaću na nju

– U second hand shopu, zabezeknia se lik

– Ma jaketa je original i kupia san je u Averexa

– A šta ti je Averex

– Ajd dobro je pusti sad to… nego jesi ti odavde?

Još malo ulične umjetnosti...

Još malo ulične umjetnosti…

Bia je ‘odavde’. Malo naporan, ali jako srdačni ‘mladić’ u 40-ima zva se Marcel. On i divojka mu uvatili su nas u priču o partijima i Leipzigu. Malo o muzici, malo o putovanjima i tulumima. Nudi o cigarete okolo. Mi odbijamo, a on se ljuti.

– Zar se smi pušit unutra, pitan ga

– Šta ja znan. I ako ne smi policija ima ozbiljnijeg posla. Nego oćeš s nama na tehno?

– Ma neću brate

– Aj vidimo se. Jel te mogu zagrlit?

I tako je mene Marcel izgrlia i otiša u noć, a mi smo ostali na skalama stare tvornice. Ukratko, partiji u tvornicama su ludnica, ali to provajte sami, da ja san ne opisujem.

Gewandhaus je poznata i prekrasna koncertna dvorana... dom uglednog Gewandhause orkestra

Gewandhaus je poznata i prekrasna koncertna dvorana… dom uglednog Gewandhause orkestra

Marcelovo ‘sažaljivo’ spominjanje policijskih problema odnosilo se naravno na prije spomenutu Peigdu. Rič je o fašisoidnom antiuseljeničkom pokretu koji je osobito snažan u Dresdenu i Leipzigu. Po uzoru na poznate prodemokratske lajpciške prosvjede krajem 80-ih Legida je zajahala taj svijetli simbol i sada ponedjeljkom kreće u svoj razbijacki pohod. S druge strane prosvjeduju i antifašisti protiv iste te Pegide pa momci u plavom imaju pune ruke posla. Koliko god u vijestima grubo izgledali izvještaji iz perjanica nekadasnjeg DDR-a na ulicama jos nema krvavih fleka pa se makar za sada Mendelssonu ne trese postolje ni lipa slika ovog grada…

Priča iz Leipziga objavljena je i na stranici putopisi.net

Lajpciški korak u bolju budućnost

Lajpciški korak u bolju budućnost

O autoru aldofranicevic

Novinar, wannabe putopisac i prije svega putnik...
Ovaj unos je objavljen u Putovanja i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Leipzig: neofašizam, umjetnost i vražija posla

  1. Povratni ping: Stotine dice Augustusa Jakog | Dalmejšn lost in tranzlejšn

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s