Morski psi i prokletstvo Crvenih čarapa

Još nije bilo pravo ni svanilo, a ja san već bia na nogama. Dan ranije sam odradio svoje posljednje sate ko ugostitelj i sad mi je predstojalo uživanje diljem Amerike. Kako sam dobro procijenia koliko mi triba do kolodvora urania san samo uru i po. NY u rano jutro je nešto nezaboravno. Sove iz noćne ekipe bježe u svoje duplje dok jutarnji mravi mile iz svih otvora podzemne i bjesomučno jure u svoje zagušljive urede. Zapravo ujutro mi se NY najviše i sviđa, jer je to jedino doba dana kad vidite da u njemu žive živa bića, a ne strojevi za pravljenje novca.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na prvom oproštaju od ‘velike jabuke’ počelo je pegulasto. Čim smo se ukrcali pokvaria se autobus. Tako da smo kasnili dvadesetak minuta, ali nije me to ‘baderovalo’ kako kaže šjor Ive. Busevi i cestovni prevoz u SAD u nije ni po čem nalik na onaj u Europi, a pogotovo u Hrvatskoj. Kao prvo vlada sveopći kaos. Na kartama ne postoji broj vašeg sjedala pa zauzimanje mjesta do prozora postaje bitka na život i smrt, kao i sve ostalo u NY.

Kad se izborite za svoje mjesto pod suncem dočeka vas novo iznenađenje, ali ovog puta ugodno. Busevi su toliko dobro opremljeni da fali samo da vam kondukter masira stopala za vrime vožnje. Ima priključak za internet, WC i toliko mista da se možeš skoro ispružit na svom sicu. Kasnije san dozna da je to slučaj samo sa najboljim kompanijama, a da su uvijeti u busevima iz Chinatowna sličniji scenama iz ‘Ko to tamo peva’ nego ovom mom busu.

O putovanju do Bostona malo toga mogu reć jer san odspava svoje četiri ure za lipotu. Momak djevojčine prijateljice me čeka u Bostonu. Jebate, parin Tito. Di god dođen iman odbor za doček. Igor je inače genijalac koji je zagrebački FSB zaminia za elitni bostonski faks. Izgrlili se i izjubili ko da se sto godina znamo. Malo me uputia u bostonske čari i odletia opet na faks. Navečer smo se prežderavali skupa, ali s obzirom da malo koga zanima šta san jeo, osim možda moje babe, taj ću dio preskočit i odma prić na doživljaje grada.

Ukratko u Bostonu je trava zelenija, ljudi nasmijaniji, a čak i sunce jače grije. Ko da san se vratia opet u Europu. Ekipa je nadprosječno crvenokosa i pirgava što može zahvalit svojim irskim korjenima.

Najviše me zanimalo kakav je to njihov nadaleko poznati oceanarij. Pa put pod noge. Ali doslovno, jer mi je tramvaj bia toliko skup da san radije iša pješke tri kilometra nego se zajebava s kontrolom. Ono, ko ja promatram i istražujem grad, a u stvari uvodim recesijske mjere. Eh koliko san ja dalekovidniji od naše Vlade. Lako bi ja sa žuljevima da me nije čekalo najveće razočarenje posjeta Bostonu već na početku.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Osim šta san kartu platia ko da je urezuju u zlatne poluge, razočarala me činjenica da nema morskih pasa zbog kojih sam jedino i doša. Pu, sad ću gledat šarene ribici kojima i onako ne znan ime, a vjerojatno su otrovne za ist pa ih se ne isplati ni lovit. Naravno da san gunđa osoblju da kako to da nigdi ne piše da su ‘Ralje’ odnili negdi drugo. Njih to nije diralo ni dva posto.  Tek mi je neka baba ‘objasnila’ nešto o kemikalijama i kako bi krepali da su ostali. Šta me briga, neka krepaju. Kad san platia oću vidit morskog pasa, makar kako pluta na površini. Nisan ja reka da mora bit živ. Čak mislin da bi mi krepani bia više po guštu.

Nakon toga san prova nać misto da popijen kavu, onako da se smirin zbog stresa i to. Ali ćorak. U gradu krcatom potomaka Iraca kavu nećete nać. Na jednom mistu mi se konobarica zavarila u facu i činila mi prsto da san propuva, a na drugon mi je lik ko u Nadealistima reka   ‘ma kakva kava, uzmi pivu‘. Odustajem! Nakon toga san se zadovoljia šetanjem po lipome parku u centru. Nešto ko Central Park u NY samo manji. Po uzoru na Mr. Beana slikava san se sam, tako da se od Bostona vidi uglavnom samo moja glava i kutevi zgrada. Park mi je ponudia još jedan dokaz američke gluposti.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Naime, 16 odraslih ljudi u dobi od oko 30 godina u upravo imali trening metloboja. One igre iz Harry Pottera di oni navodno lete na metlama. Ovi redikuli su trčali okoli sa metlama između nogu bacajući balune kroz dva obruča. To šta san vidia mi je ozbiljno naštetilo inteligenciji, a i već san poprilično malaksa tako da san tramvajem odjahao u sumrak, ravno u sobu.

Sutra san u ranu zoru, već oko 10 i po bia na noge. Čeka me bostonski specijal. Taj dan san odlučia obić Harvard i Fenway Park (stadion od Boston Red Soxa). Vrime je bilo lipo pa san se sunča i uživa u pogledu na zaljev između Bostona i Harvarda dok sam se truckao u vlaku koji ih povezuje. Naime, Harvard je u zasebanom gradiću pored Bostona. Sjajno su povezani podzemnom i nadzemnom željeznicom te se do univerziteta stigne u tren oka. Čim san izaša iz vlaka upilala me neka riđa s Crvenim križem. Ko da je moja obveza pomoć potrebitim. Aha, a jel ti znaš di je Hrvatska? Ne zna. Vidi vraga. Izlaga san se toliko da mi je skoro ponudila ono malo šoldi šta je skupila. Ona će od mene žicat lovu, da ne bi. Neka ti Bush donira.

Uglavnom kad sam se otarasia pijavice krenia san u obilazak kompleksa. Iskreno, neočekivano mi se svidia. Fakulteti su smješteni u zgradama kao iz filmova čija je radnja odvija u 19.stoljeće. Osjeća se duh mladosti u cijelom kampusu, a opet zadržavajući dostojanstvo renomirane obrazovne ustanove sa dugogodišnjom tradicijom. Tik izvan kampusa smješten je golemi Institut za znanost ili nešto tako u kojem dio studenata ima praksu. Oličenje onoga kako bi visoko školstvo tribalo izgledat.

Ostatak grada je vrlo ugodan. Bezbroj pivnica uređenih u europskom duhu usklađeni sa antikvarijatima i suvenirnicama čine san svakog normalnog studenta. Da san zna da je ovako dobro bia bi se odma upisa na Harvard, khm…Na povratu san se sprijateljia sa skitnicom koji se šverca na moju kartu u vlaku. Inače simpatičan i obrazovan momak koji nije skitnica iz potribe nego iz hobija. Njegovi imaju para, ali mu dopizdi život u stanu pa se sa ruksakom na leđima odmetne u život na par miseci. Razminili smo imena, dodali se na Facebook (on na Face ide u McDonald’ s u), a zatim svak krenia na svoju stranu. On u nepoznato, a ja na Fenway Park.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Dom Red Soxa je za Amere isto šta i Wembly za Engleze. Mjesto koje u svojim zidovima nosi povijest, mjesto u čijim su ciglama zapisane legende i prokletstva. Bostonske klubove je oduvijek krasila specifična karizma, a možda najintrigantniju priču pričaju upravo navijači Red Soxa. Legenda o Celticsima koji su najuspješnija NBA momčad je zasjenjena prokletstvom ‘crvenih čarapa’, jer ljudi ipak puno više vole priču koju priča gubitnik.

Njihova saga počinje u ranom dvadesetom stoljeću kad je baseball kao autohtoni američki sport tek nicao i dava svoje prve zvizde. Jedna od najvećih je bio Babe Ruth. Debeljuškasti pijanac sa savršenim okom i rukom. Didovi unucima i dan danas prepričavaju kako Babe nije nikad morao optrčavati baze jer bi on lopticu baca priko ograde i onda laganim hodom osvajao poene. Babeovo doba je u Bostonu zapamćeno kao zlatno doba ‘crvenih’.

No kao što to obično biva tvari su pošle po zlu. Glupavi upravitelj vječno u sukobu sa problematičnim, ali genijalnim udaračem je odlučio prihvatiti ponudu koja je stigla iz NY. Kao što danas Mamić ‘bojsima’ prodaje zjake o ponudama koje ga izbijaju iz cipela, svojevremeno je navijačima Red Soxa proda njihov tadašnji direktor. Babeov transfer je napunio kasu, ali je odnio srce s Fenway Parka na koji je, kako to kažu Bostonci, palo prokletstvo. Red Soxi nakon Babeovog odlaska nisu osvojili prvenstvo više od 65 godina. Navijači ‘crvenih čarapa’ i dan danas proklinju potomstvo glupome direktoru i sebe nazivaju najjadnijim stvorovima na zemlji.

Priča o Feinawayu  i Red Sox – ima neodoljivo podsjeća na prokletstvo koje je palo na Hajduka otkad se priselia na Poljud. I Boston i Split su platili danak megalomaniji i pohlepi pojedinaca i danas svoju privrženost voljenom klubu crpe iz nesriće i prokletstva.

Možda zbog same priče, a možda zbog prekrasnog sutona Fenway Park me se neobično dojmio. Možda više od bilo kojeg nogometnog stadiona na kojem sam bio i to usprkos činjenici da se na ovom velebnom zdanju od crvene cigle igra jedan od glupljih sportova na kugli zemaljskoj.

Umoran i sritan pješke san se zaputia doma. I po ko zna koji put se zajeba, jer Boston nije Knin ili Otočac pa da pljuneš s jednog kraja na drugi. Nabia san žulje na žulje, al tako mi i triba kad nisan pročita mjerilo na karti. Deset cenata mogu biti sati i sati hoda kao što je junak ove priče, tj. ja naučia na svojoj koži.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I da, opet san sluša Mišu. Dvaput.

O autoru aldofranicevic

Novinar, wannabe putopisac i prije svega putnik...
Ovaj unos je objavljen u Putovanja i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s