Kuba – tulum daleko od kapitalizma

Kroz prozor hotela gledam pionirsko postrojavanje ispred obližnje osnovne škole. Pjevaju omladinci, a nije još ni deset. Samo čekam kad će profesor štafetu izvaditi.

Havana se večer ranije kao noćna dama skrivala pod šminkom mraka. Ipak jutro, kako to obično biva, osim sleta, ispod prozora otkriva i duboke bore ove oronule ljepotice.

Ispeglane su tek turističke atrakcije, dok se u ostatku grada kuće ruše same od sebe. Dobro, nije baš da turisti sa šljemovima hodaju po gradu, ali situacija je takva da je UNESCO ponudio barba Castru da oni obnove centar grada. Fidel se očito s godinama smekšao, pa mu sad prozirni europski restauratori lunjaju glavnim gradom. Usprkos tome, arhitekturaj je impozantna s obzirom na specifičan utjecaj španjolskih i američkih kriminalaca kroz povijest. Prvo su tu gradili španjolski kraljevi, a potom mafijaški bosovi predvođeni Al Caponeom. Povijest i graditeljstvo svakako su privlačni, no kako bi montipajtonovci rekli, Kuba je nešto sasvim drugu.

kuba1

Tko štedi, popuši

Prva asocijacija na Kubu su svakako poznate cigare kojima su se na televizijskim kanalima šepurili Churchil, Che Guevara i Tito. I baš za cigaru je vezana jedna od najzanmiljivijih anegdota s mog putovanja. Naime, lukavi i ne baš marljivi Kubanci su smislili način kako nasamariti naivne Europljane koji usprkos punim takuinima imaju ‘zmiju u džepu’. Cigare se inače prodaju u ovlaštenim državnim trgovinama u kojima one najbolje dosežu cijenu od desetak dolara po komadu i istini za volju vrijede svakog novčića. Ipak, svakih 50 metara se nađe netko tko nudi ‘originale’ po višestruko nižoj tarifi. Tako je i moja grupa nasjela na foru i s jednim uličnim prodavačem iscjenkali smo 25 cigara za 20 dolara. Naravno, psihologija gomile je napravila svoje. Inače inteligentni poslovni ljudi s južnog Balkana i ja skupa s njima kupili smo par stotina bezvrijednih ‘cigara’ napravljenih od sušenih listova banana koje ne da nemaju nikakav ‘šmek’ nego upoće ne gore. Tko štedi, popuši. Odnosno ne popuši u ovom slučaju.

Mrtav konj i ‘sveta’ krava

Isti dan kad je vesela družina popušila banane, u državnom glasilu Granma (nazvanom po brodu kojim su Castrove postrojbe došle na Kubu) za oko mi je zapela zanimljiva vijest iz crne kronike.kuba3 Vijest je išla ovako nekako: U prometnoj nesreći na autoputu Havana – Pinar del Rio smrtno je stradao konj, vozač zaprega je teško ozlijeđen, dok je znatnu štetu pretrpio Cadillac i još neki kineski automobil za jednokratnu upotrebu novijeg datuma proizvodnje.

Malo bizarno za naše prilike, ali Kubancima posve normalno. Konjske zaprege su standardno prevozno sredstvo, pogotovo u siromašnijim zapadnim pokrajinama, a zna ih se zateći i u samom centru Havane. Plastični kineski autići i predrevolucionarni limeni teškaši pojava su za kojom se čak ni turisti ne okreću nakon nekoliko dana na Otoku. Kubanci su narod koji se ne nervira ni oko čega previše, tako ni oko prometnih nesreća. Ceste se nisu obnavljale pedesetak godina i toliko su loše da se vozi dovoljno sporo da rijetko tko strada. Katkad koji konj, i to je to. Sve je O.K. dok ne strada krava.

Zašto krava, zapitao bi se prosječan zapadnjak… ili istočnjak ako gledamo s Kube. E pa krava je na ovom karipskom otoku dragocjena. Ne zbog vjerskih razloga kao što je to u južnoj Aziji već zato što vas smrt dobroćudnog papkara može stajati slobode. Bar ono malo slobode što je Kubancima ostalo.

Kad krava pogine, vlasnik ide u zatvor na četiri godine. Suludo, zar ne? Pa i ne baš ako se pita staroga Fidela. Nakon američkog embarga, Kuba se našla u problemima. Na njihovom otoku je kronično manjkalo krava, ali i kravljeg mlijeka koje kubanski medicinari smatraju važnim za fizički razvoj, a danas ga na bonove dobivaju samo djeca do osam godina dok ostatak popiju debeljuškasti stranci po obalnim resortima. Eto zbog mlijeka je nastupila zabrana ubijanja krava, ali na početku su seljaci smjeli prodavati govedinu kad bi nesretnu ‘milkicu’ udrilo auto ili vlak odnosno kad bi poginula. Kao što pogađate govedina je na otočiću jako skupa, a Kubanci ne bi bili Kubanci da se ne sjete kako zaraditi i zajebati. Sve ih je više nestašno počelo parkirati svoje krave baš na prugu i eto ti vraga. Ali i Castro je Kubanac, pa kad je vidio da je brojka poginulih krava astronomski narasla, odmah mu je sve bilo jasno. Lupio je šakom o stol i odlučio – tko ne pazi svoju kravi ide u zatvor. Pa sad ti vidi.

Pusa za pesokuba2

Drugi leitmotiv Kube su Kubanke, naravno. Ne opet cigare, nego one druge, jednako zapaljive i vrele. Puno je priča vezano za ljepotu žena i muškaraca na biseru Kariba. Kad je bijeda stisla, na otoku je buknuo seks turizam. Stari, podbuhli i bezobrazno bogati Englezi i Nijemci znali su putovati po nekoliko puta godišnje na Kubu kako bi utažili svoju glad za egzotičnim ljepoticama. Istovremeno američka ‘istraživanja’ su pokazivala da ćeš dobiti sifilis čim sletiš na aerodrom. Izdavači su priču podvaljivali istim onim Nijemcima i Englezima ne bi li ovi odustali od financiranja siromašnih Kubanki, ali ovi po svemu sudeći to nisu ‘popušili’.

Vesela družina s kojom sam putovao, speltom okolnosti se uplela i u ovaj sociološki fenomen. Jedan izlazak miješanog društva koji je planiran kao družnje i bezazleno opijane uz bezobrazno jeftin i kvalitetan rum, pretvorio se u svojevrstan spekakl zavođenja. Oko stola se vrlo brzo naslagao špalir djevojaka koje su vrlo uljudno pristupale potencijalnim ulovima Na lošem engleskom svaka bi konverzacija završila istom temom – seksom. ‘Do you wanna chica tonight? Fucky fucky 50 $’ pokušala bi noćna dama, ali na spomen djevojke, supruge ili ljubavi pristojno bi se ustala i otišla eventualno žicajući za taksi. Na njeno bi se mjesto vrlo brzo pokušala uvaliti sljedeća i tako cijelu noć. Polako su ćelavi stranci s rukama u džepu nestajali u havanskoj noći, a ženska se populacija postupno prorjeđivali.

I muškarci galebare, smjelo i otvoreno kao i njihove kolegice. No, Kubanci prostituciju ne doživljavaju kao nešto loše. Nije legalna, ali je se tolerira. Mnogi na to gledaju kao na hobi koji donosi dodatnu zaradu, a čak i kod sasvim običnog puka seksualnost je izraženija nego kod nas Europljana. Vječno su spremni za flert i vatreni ples. Usprkos tome, one strašne brojke zaraženih svakojakim bolešćinama o kojima pričaju Ameri nisu ni približno točne. Kuba ima najmanji postotak zaraženih spolno prenosivim bolestima u cijeloj zapadnoj hemisferi uključujući i SAD.

Jutro poslije neobičnog izlaska tr vrckave Kubanke ukradoše najstarijeg člana ekspedicija, jednog radoznalog i u ove činjenice neupućenog 70-godišnjaka. Trudile se one, a stari ništa ne razumije. ‘Moža su se one meni nudile, a ja nisam shvatio’ grizao se kasnije ‘oldtimer’. Usprkos jezičnoj barijeri ni on na kraju nije prošao ‘lišo’, za ‘pusu dao je peso’. Eto ti Kuba.

kuba4Tekst je prvi put objavljeno u Makarskoj kronici 2011.

O autoru aldofranicevic

Novinar, wannabe putopisac i prije svega putnik...
Ovaj unos je objavljen u Putovanja i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s