Reggae misa na swahiliju

‘Sad vidim zašto ovi Kenijci uopće ne izlaze vanka vikendima. Njima je party svaku nedjelju u crkvi’ riči su kojima je jedna od mojih suputnica rekapitulirala swahili misu u trošnoj kapunjerici nedaleko od Kitalea. Koliko god smišno zvučalo upravo to najbolje opisuje ono što je troje bilaca doživilo jedne od prvih nedilja u Keniji. No kao što to Ilko Čimić kaže – krenimo redom.

aldo2S obzirom da potpisnik ovih redaka, odnosno ja, ne dolazi iz religiozne fameje, susreti s vjerskim ceremonijama zadnjih 26 godina bili su ritki i do njih je dolazilo uglavnom zabunom. Ili prisilom. Kao što se to zbilo jednom prilikon u 4.osnovne, ali neću sad o tome da mi se stara učitejica ne naidi jer je prozivan.

Usprkos mojoj vjerskoj neosvištenosti zna san da ću na swahili misu morat poć. Moji europski prethodnici (pri tom ne mislin na onu englesku kolonizatorsku bagru, nego na poštene volontere) pričali su mi kako je rič o jednoj fantastičnoj predstavi koja baš nema previše veze s onim na čemu san ja prisilno bia u već spomenutom 4.osnovne. E da, triba odma reć da ove njihove traju ni manje ni više nego tri ure.

Vodeći se dobrom starom praksom afričkog poimanja vrimena, u crkvu smo zakasnili punih 45 minuta. Reka bi čovik da se i ovako bili ne ističemo dovoljno. Ali dobro sad, neću puno ronjat. Troje, u bilo obučenih, bilaca u ruševnu kućicu uguralo se taman kad su se stvari zahuktale.

Debela crnkinja u sridnjin godinama (valjda) s mikrofonkon na glavi i mikrofonon u rukama već se lipo znojila na pozornici emotivno pivajući vjerske pisme praćene reggae ritmovima. Bacakala se ona po stejdžu, klečala, izvijala se, a backvokali su je pratili ko da je Mišo Kovač.

Crkva puna – sprida starci i oni aktivni u transu, straga dica spavaju.

Počela se radnja brže odvijata. Ova je promukla, a onda je šou preuzela zvizda dana. Pastor. Za niskog debeljka u odjelu šta se ranije koprca u kantunu čovik nikad ne bi reka da je fratar. Ali eto, nisu ni oni svi isti. Ovi je oma iša kazat svima kako i on zna pivat pa je povuka kroz nos kako to samo Kemica zna.

Da ne bi ispalo da su mzungui dolazili bezveze, odma je nakon glazbenog broja čudesno oslobodia đavla jednu članicu zbora, a ona je u srid crkve ostala ležat par minuta dok je njegova pastva zadivljeno klicala.

Mlađahni pastor nakon te brzopotezne pobjede nad nečastivin nije ni časa gubia pa je malo plesa u slavu Boga, s pozornice popriča s bilcima i potom povea vlakić kroz crkvu.

Malo mi je parilo na oni džingl na Radio Dalmaciji ‘sport-glazba-sport’ samo je ovde to izgledalo ‘pisma-borba s vragom-pisma’.

Ipak da vas ne obmanjujem nije sve u pismi i plesu… vidili smo to u naredne dvi ure.

Scenskim nastupom, pomalo podsjećajući na Željka Pervana na ecstasyju, drža je ovaj čudni duhovni vođa nadahnutu propovijed dok su ga vjernici u molitvi pratili visoko dignutom rukom.

Kad je vidia da im pažnjaaldo pada, opet iznova šokirao je okupljene mase pričom o višticama i bici s posterima za SF filmove koji krvare kad ih zapalite što je jasan dokaz opsjednutosti vragom (eto sad znate i to).

Kratko je pozvao na linč vištica i crnih i bilih magova (kod njih biće nema onih crvenih i zelenih šta su nan idili Franceka) da bi na kraju prokaza manipulatore suptilno aludirajući na pastore konkurentskih crkvi iz susjedstva. Biće oni ne pale vražije plakate od Harryja Pottera.

Naravno, u međuvremenu je skupia i lemozinu. Lemozina ide u dva dila – obična donacija i 10 posto od onog šta ti je Bog da prošli tjedan, kaže. Lipo bogami, a je li se računa i ono priko student servisa šta uvatimo?

Nego da zaključimo i da vas ne pilan puno.

Nakon trosatne bitke s vragom uz ritmove reggaea pronašao je i vremena da porazgovara s nama… zanimljiv lik. Vrlo načitan. Bivše dite ulice čije je školovanje sponzorirala jedna familija iz Njemačke, provea je nešto vrimena i u inozemstvu, u Norveškoj, i sad sa samo 30 godina vodi ‘svoju crkvu’.

Blagoglagoljiv čovik, kakav jest, ni po čemu nije nalik svojim sljedbenicima. Razlika je tolika da pomalo i plaši.

Tijekom ure i po koliko smo s njime sidili uglavnom je on govorio. Pričao je o svom životnom putu, čudima koja ga prate i uspjesima u zajednici. Lipo je on to sve organizira pa mlade potiče na edukaciju i trudi se maknut ih s ulice.

‘Čudo smo napravili s jednim laptopom, a šta bi tek s njih pet’ požalio nam se.

Tužno je što je dosta djece u njegovom ‘stadu’ golo i boso, kaže. Obukao bi ih on sve, ali nema odkud. Crkva nema novca.

Za kraj je još malo pljuca političare, kao što to obično biva, a na odlasku nan je tia pokazat i svoju kuću. S ceste smo bacili pogled. Ona dvokatnica sa satelitskom antenom, ogradom i velikim dvorištem, reče. Eto šta ti je ironija…šteta šta se nema za još koji laptop.

Oglasi

O autoru aldofranicevic

Novinar, wannabe putopisac i prije svega putnik...
Ovaj unos je objavljen u Putovanja i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s